“Dečki, prvo kacige na glavu, a onda možemo prema katedrali”, upozorili su nas na samome ulazu na gradilište Zagrebačke katedrale na Kaptolu, naglašavajući kako je više ljudi stradalo nakon potresa nego u samome potresu. Bio je to prvi korak reportera Večernjeg lista prošloga tjedna, kojim smo krenuli u svojevrsnu inspekciju radova na Zagrebačkoj katedrali, jer je, naime, upravo okončala tzv. prva faza obnove katedrale. Koja je u ovome trenutku ujedno i najvažnija, jer je nakon potresa spriječeno urušavanje oštećenih dijelova katedrale te su dovršena ojačanja u ovoj prvoj protupotresnoj obnovi katedrale u njezinoj povijesti.
Zapravo, naš posjet katedrali započeo je na platou ispred nje, gdje su nas dočekali dipl. ing. građ Mario Todorić, jedan od projektanata na Zagrebačkoj katedrali, koji nam je odmah naglasio da ovdje sudjeluje više od stotinu različitih stručnjaka raznih struka, od seizmologa, geologa, predstavnika Šumarskog fakulteta, Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta, Građevinskog fakulteta u Zagrebu i projektanti iz drugih tvrtki, te dipl. ing. građ. Milan Crnogorac, ovlašteni revident za mehaničku otpornost i stabilnost za područje zidanih i betonskih konstrukcija, jer se po zakonu ovakav zahvat mora revidirati i kontrolirati od ovlaštenih revidenata, pa postoje četiri revidenta, zbog četiri područja: betonsko-zidanih konstrukcija, drveta, čelika i geomehanike.
Zaustavili smo se prvo kod velikih kamenih blokova, koji su skinuti s tornjeva katedrale i koji su i laičkom oku vidljivo nagrizeni zubom vremena. “Ovakav element skeniramo i ide na CNC strojeve za obradu kamena. Mi sad u ovaj element u digitalnom zapisu možemo poslati na Brač, Pazin ili u Italiju i oni nam po ovome obliku naprave istovjetan kamen”, objašnjava nam Mario Todorić, dodajući kako moraju paziti kako bi izabrali kamen bolje kvalitete od dosadašnjeg.
“Herman Bolle radio je dobro, uz silnu želju, no odabir kamena ‘bizeka’ nije bio dobar, jer se nije pokazao dobrim na atmosferilije. On je izvorno bio loš, a k tome u kontaktu s agresivnim atmosferilijama došlo je do njegova raspadanja”, kaže Todorić i pokazuje nam tragove naknadnih intervencija u kamenom elementu, koje su bile za prethodnih obnova.
“Kad je katedrala sagrađena, vrlo brzo došlo je do padanja dijelova kamena s tornjeva, jer je kamen izvorno bio neadekvatnih mehaničkih karakteristika. Otad do danas sanirali su se tornjevi zbog kamena koji nije bio adekvatan. Sad prvi put radimo ne samo saniranje onoga što pada nego potresno ojačanje. Naime, Zagrebačka katedrala izrazito je visoka kamena struktura i neadekvatna za ovakvo potresno područje. Graditelji toga doba nisu imali ni svijest, ni spoznaju, ni propise o gradnji u potresnim područjima. Toranj, prije tzv. velikog potresa 1880., bio je visok 67 metara. Tada je bio samo taj južni toranj. Bolle je bio zadužen za obnovu katedrale i digao je tornjeve još 30 metara, s time da je dodatno sagrađen i sjeverni toranj. Dakle, pao im je toranj koji je bio visok 67 metara, a oni dižu još za 30 metara i rade to još s čipkastom kamenom strukturom. Nema tog konstruktora koji takvu strukturu može dokazati na potresno djelovanje kakvo mi imamo ovdje na našem seizmičkom području”, kaže nam Mario Todorić.
“Čime su se onda vodili ondašnji obnovitelji?” pitamo ga. “Mi smo i tada bili mali narod pod utjecajem velikih pa su zacijelo otišli u Beč i Budimpeštu, kopirali su njihove katedrale i stavili ih u ovo podneblje. Međutim, one nisu na tako jakom seizmičkom području. Dakle, kopirana je tipologija koja nije adekvatna za naše potresno područje. Ovoga puta, za razliku od prijašnjih površinskih obnova (za što oni nisu krivi, jer je takav bio projektni zadatak) dijelova koji su padali, mi sad imamo drukčiji zadatak. Jer smo svjedoci da je za ‘zagrebačkog potresa’ pao dio južnog tornja. Da se ovdje dogodio jači potres, kao što je bio petrinjski, urušila bi se oba tornja te pao i dobar dio svodova. Možemo reći da smo imali i sreću da nam se nije dogodio jači potres, jer bi zasigurno ostali trajno bez nekih dijelova katedrale i ne bi ih možda znali rekonstruirati u njihovu izvornom obliku”, objašnjava Todorić.
Zagrebački potres bio je snažno upozorenje, a kada se k tome pribroji da sadašnji obnovitelji nisu naslijedili detaljnu projektnu dokumentaciju, jasno je da ih nije čekao lak zadatak. “Projektna dokumentacija koju smo naslijedili, nažalost, nije bila detaljna, jer se u to vrijeme nisu radili tako detaljni nacrti kakve imamo danas. Skenirali smo katedralu u digitalnom obliku tzv. cloudu i radi se milijardama točkica, tako da u milimetrima možemo rekonstruirati oblik katedrale. Skeniranje smo napravili nakon potresa. Da nam se urušila katedrala, ne bismo imali što skenirati. Ovako će ostati i za neka buduća pokoljenja. Skenirali smo toranj u cjelini, sad vadimo kamen i svaki element koji skidamo, skeniramo komad po komad. Dobije svoju oznaku, svoju numeraciju i možemo ga reproducirati u istom volumenu kao što je bio. Normalno, pritom ćemo paziti da odaberemo postojaniji kamen, adekvatnijih tehničkih svojstava od ‘bizeka’, koji je bio korišten. Pored vraćanja tog kamenja, neminovno je da bi sačuvali kulturnu i sakralnu baštinu za buduće pokoljenje, na takvim građevinama, premda su one pojedinačno zaštićene kao kulturna dobra, moramo izvesti određene intervencije koristeći modernije materijale”, kaže Todorić, navodeći da su svodove i s gornje i s donje strane morali obnoviti karbonskim vlaknima te su ugradili i novi sustav zatega, pa je unutrašnjost katedrale sigurnija nego što je bila ikad u povijesti.
“Kad se tornjevi budu vraćali gore, neophodno će biti izvesti i čeličnu strukturu unutar samih tornjeva, koja će pridržavati kamene blokove i osiguravati njihovu stabilnost pri potresu. Bitno je naglasiti da svi elementi koje ćemo ugraditi, nakon obnove, neće biti vidljivi. Da bismo obnovili svodove, morali smo obiti žbuku i nažalost sve one oslike koje su bile na svodovima. To je bilo neminovno. Oštećenja svodova bila su znatna. Najznačajnija u zoni apside, iznad oltara, gdje su pukotinska oštećenja bila veća i od pet centimetara. Pa je prijetilo nekontrolirano urušavanje tih svodova. Uspjeli smo ih sačuvati u njihovu izvornom obliku od pune opeke, ali da bismo ih održali, morali smo ih s gornje i donje strane ojačati površinskim ojačanjima. Taj proces sanacije stropova i izrade novoga sustava zatega na cijelom tlocrtu unutar katedrale već je obavljen. Sad je u fazi vraćanje oslika, a to je restauratorski i konzervatorski zahvat”, kaže Todorić, navodeći kako su strepjeli od urušavanja stropova, koji su ispočetka bili u tako lošem stanju da ni oni sami ni radnici nisu smjeli prići blizu.
“Zato smo izveli skele po cijelom tlocrtu, ali to nisu bile samo radne skele, nego ujedno i potporne skele. Jer, moralo se poduprijeti sve svodove da ne dođe do njihova nekontroliranog urušavanja i tek tada pustiti radnike da s gornje strane saniraju žbuke, pa onda s donje i da to onda povežu. To je bio izrazito složen proces i uspješno je obavljen. Unutrašnjost katedrale (glavna lađa, brodovi, apsida, oltar) konstruktivno je sanirana te mu ne prijeti urušavanje. Naravno, proces obnove još nije završen, predstoje značajni zahvati, no oni će se uglavnom odvijati s gornje strane svodova”, kaže Mario Todorić.
Prva faza obnove katedrale započela je 2022. i vodi se kao “Program mjera zaštite katedrale Uznesenja BDM”. “Zašto mjera zaštite? Da se uklone dijelovi koji su se slomili. Neki su pali, kao dio južnoga tornja ili neki dekorativni elementi kamene plastike. No trebalo je još razgraditi dijelove koji su prijetili padom svakoga trenutka, napraviti odgovarajuća podupiranja da bi se uopće moglo pristupiti radovima obnove. I tu se vodila utakmica s rokovima koji su bili zadani od Fonda solidarnosti, poslije je rok produžen za godinu dana i to s punim opravdanjem, jer je bio nerazumno kratak”, objašnjava Milan Crnogorac, dodajući kako je u istražnim radovima sudjelovalo pet fakulteta, pet-šest laboratorija i napravljen je veliki broj istražnih radova da bi se utvrdila struktura konstrukcije.
“Drvenu konstrukciju ispitao je Šumarski fakultet, kamen je ispitao Rudarsko-geološko-naftni fakultet, Građevinski fakultet radio je razna ispitivanja od opeke, ziđa, ambijentalne vibracije, uzimani su uzorci svodova, veza u konstrukciji… Na visokoj znanstvenoj istraživačkoj razini izrađena su četiri elaborata. To su ‘Elaborat ocjene postojećeg stanja konstrukcije’ i ‘Elaborat analiza varijantnih rješenja konstrukcijske obnove’, prof. Lazarevića s Građevinskog fakulteta u Zagrebu, ‘Elaborat ispitivanja svojstva kamena ugrađenog u katedralu’, prof. Hrženjaka s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta te ‘Elaborat ispitivanja svojstava drveta krovne konstrukcije’, prof. Turkulina sa Šumarskog fakulteta. Angažirana je Zajednica projektanata koja je radila projektnu obradu i projektna obrada ove prve faze podijeljena je u prvom koraku na 20 dijelova, da bi se stigli rokovi koje je zadao Fond solidarnosti.
Kasnije je to prošireno još za 17 dijelova, tako da ukupno ima 37 parcijalnih dijelova projektne obrade, pri čemu su neki dijelovi obuhvaćali cjelinu. Za ilustraciju, čelična konstrukcija obrađena je u pet parcijalnih projekata: uklanjanje zatečene skele na južnom tornju, izvedba unutarnje skele podupiranja svodova, skele oko tornjeva što je najzahtjevnije i projekt oko katedrale da bi se moglo pristupiti uklanjanju dekorativnih elemenata, koji su prijetili urušavanjem i ozljeđivanjem. Još je bio projekt konusne skele na razgradnji tornjeva”, kaže Crnogorac i dodaje kako su revidenti napravili dosad 35 izvješća o kontroli projekata.
Budući da su na katedrali najvidljiviji i ljudima najzanimljiviji tornjevi, od kojih se vrh južnoga tornja srušio u potresu, zanimalo nas je što je s njihovom obnovom. “Radi se na razgradnji tornjeva. Planiralo se prvo po deset metara, a onda je dodatno razgrađeno još 21,5 metar. Dakle, razgrađeno je oko 33 metra tornjeva. To je kamen loše kvalitete i sad je imperativ odabrati kamen postojanije kvalitete, što će učiniti stručnjaci s Rudarsko-naftno-geološkog fakulteta. Slijedi glavna faza konstrukcijske obnove, to je druga faza. I iza toga, tj. paralelno, cjelovita obnova, sve druge struke”, kaže nam Crnogorac, a Mario Todorić dodaje kako se s tornjeva skida kamen po kamen i onda se skenira.
“Na kamenu se vidi kako su s vremenom sanirani i takvi blokovi više nisu kompaktni, uslijed potresa pucaju po šavovima. Padaju elementi. Ovi blokovi teški su oko 300 ili 350 kilograma. Palo je, urušilo se, kontrolirano demontirano ili će tek biti oko 6000 blokova. To je ogromna količina, što se moglo u jednom trenutku i vidjeti na kaptolskom trgu, gdje su bili poslagani. Dio elemenata bit će vraćen. Oni se razvrstavaju na trajno uništene i nisu za daljnju uporabu, dio će se moći reciklirati i ispiliti manji blokovi koji će se koristiti, a dio će se moći u cijelosti vratiti natrag. Nažalost, njih je relativno malo”, govori nam Todorić.
Crnogorac kaže kako tornjevi imaju promjenjivu strukturu od temelja do vrha. “Prvih 35 metara kvadratni je presjek tornja sa zidovima 2,5 do 3,5 metra debljine. Oni su se pokazali relativno pouzdanima u ovom potresu, no kad smo otvorili žbuku, našli smo i u njima dosta pukotina i nehomogene strukture, pa ćemo ih injektirati. Od 35. do 56. metra struktura tornjeva prelazi u četiri ugaona stupa, u vidu slova L. U jednom od tih stupova napravljen je vertikalni tunel, tj. stubište, za vertikalnu komunikaciju. Oko 1,4 metra. I ta vertikalna rupa uvjetovala je da je toranj postao seizmički nepovoljna struktura u tome dijelu. Naime, bilo koji smjer potresa rezultira torzijskim oscilacijama ili uvrtanjem tornjeva. Taj nedostatak od 35. do 56. metra sanirat će se tako da će se to oslabljenje nadoknaditi plaštom koji će se ugraditi u taj tunel. Tornjevi od 36. metra do vrha imaju izvorne nedostatke”, kaže Crnogorac.
Tornjevi se, zapravo, ne vide od skela kojima su obavijeni, a Todorić nam pokazuje kako su skele posebno zahtjevne i specifične. “Inače kad radimo skele, pričvrstimo ih za objekt, međutim ovdje je objekt bio toliko kritičan da je prijetilo da će tornjevi pasti, pa se onda ne smijemo loviti za njih. Skele su zato išle konzolno gore i ne smiju se vezati za toranj, jer bi zbog vjetra ili potresa moglo doći do urušavanja. Zato su skele tako robusne i stabilne. Drugo, zbog višegodišnje potrebe za radom gore i vraćanja svih elemenata, one moraju imati i trajnost, pa su stoga pocinčane i robusnije da mogu trajati dovoljan broj godina. Skele koje smo zatekli, bile su korodirale, jer su se koristile 30-ak godina i bez antikorozivne zaštite. Morali smo ih skinuti, objašnjava nam Todorić, a Crnogorac naglašava ulogu vodećih projektanata, gdje je najvažniji zadatak bio je pred građevinarima, da se projektira i obavi konstrukcijska obnova, jer je ovo u povijesti katedrale prva protupotresna obnova.
“Bolle nije radio protupotresnu obnovu, nego samo obnovu katedrale. Prvi slojevi temelja su 1217. i nakon niza katastrofalnih prirodnih i ljudskih događaja, poput onoga kad su je Tatari porušili 1242., nekoliko totalnih požara, pa velikog broja potresa i različitih rekonstrukcija, katedrala je doživjela mnogo mijena. U njoj su zastupljeni slojevi svih tih razdoblja i oni predstavljaju bogatstvo graditeljske baštine, ali su nevolja za konstrukciju, jer je ona heterogena. Sad je zadatak pred ovom generacijom napraviti prvu protupotresnu obnovu i u tome je uloga građevinara i projektanata konstrukcije, na čelu s Građevinskim fakultetom u Zagrebu i Zajednicom projektanata, da obavi taj zadatak. Za prvu fazu to je odrađeno”, dodaje Crnogorac, a velika odgovornost je na Zajednici ponuditelja, kojoj je nositelj Građevinski fakultet u Zagrebu, a uz njega je tvrtka Toding, studio Arhing i Foretić i sinovi. Uime Građevinskog fakulteta u Zagrebu prof. Damir Lazarević autor je koncepta obnove Zagrebačke katedrale, a glavni projektant je profesor s Građevinskog fakulteta, prof. Josip Atalić.
“Sam proračunski model ojačanja katedrale izuzetno je zahtjevan, a koji se radi pod vodstvom prof. Lazarevića, prepoznat je po kompleksnosti ne samo kod nas nego i u svjetskoj stručnoj zajednici i ubraja se među pet najsloženijih zahvata u svijetu”, kaže Mario Todorić, a na pitanje koji im je glavni izazov odgovara – kako obnoviti katedralu, dati joj potresnu otpornost, a ne narušiti njezinu spomeničku vrijednost.
“Mi sve ove zahvate moramo izvesti, a da poslije posjetitelj katedrale izvana ili iznutra ne vidi nikakva ojačanja. Da dobijemo sigurnost, a da ne narušimo izgled. Mi ne znamo da je netko u svijetu nešto ovako radio. Zato što svi rade ono što smo i mi dosad radili, a to je bila površinska sanacija. Ako pogledamo katedrale u Beču, Milanu, Pragu, na svima njima su skele, ali oni rade zamjenu oštećenih elemenata i dizajnersku obnovu. A mi pored zamjene oštećenih i urušenih dijelova, moramo ugraditi elemente ojačanja koji će preuzeti potres, s time da nisu vidljivi”, kaže Mario Todorić, dodajući kako se sve radi po strogim konzervatorskim nadzorom, a konzervatori su svakodnevno prisutni s projektantima i njihova uloga jako je važna.
“Demontirali smo sav vrijedni inventar koji smo mogli, a dijelove koje nismo mogli demontirati posebno smo zaštitili. Zaštićen je oltar, grob bl. kardinala Stepinca, riznica, propovjedaonica, orgulje… Bio je prijedlog da se orgulje demontiraju, obnove i vrate, ali budući da smo dobili podatak da se sastoje od 3,1 milijuna dijelova, shvatili smo da bi to bilo nemoguće, a ima svega nekoliko tvrtki u svijetu koje to mogu napraviti”, kaže Todorić, a Crnogorac dodaje da su svi vitraji demontirani, zato što je zona vitraja, prečki i nadvoja zidova oko njih, teško oštećena.
“Oni su deponirani i svi se trebaju obnoviti. Išli smo demontirati vitraje, ali se postavilo pitanje kako ćemo ih rekonstruirati. Pitali smo tvrtku koja se time bavi i rekli su nam da bi im trebalo desetak godina. No tražili su se izvorni nacrti vitraja i ta tvrtka je otišla u stečaj, ali došli smo do tvrtke koja ih je naslijedila i oni su nam uspjeli dati izvorne nacrte vitraja iz Bolleova doba, koji će nam pomoći u rekonstrukciji”, objašnjava Todorić i dodaje kako su dosad uklonjeni svi labilni elementi, sanirani svi oštećeni elementi i s aspekta sigurnosti katedrala je sačuvana od nekontroliranog urušavanja. “To je bio cilj ove prve faze, a u drugoj fazi nastavit će se raditi na protupotresnim ojačanjima, koji će uglavnom biti u zoni krovišta i tornjeva”, kaže Todorić.
Budući da se lani spominjalo da je u katedrali trebala biti služena božićna misa, pitamo hoće li to biti moguće ove godine. “Skele moraju ostati zbog oslika stropa. Po mišljenju svećenika, a i našem, ovo baš nije adekvatan prostor za bogoslužje s ovakvim skelama. Prvi je problem to što prostor ne izgleda adekvatno za bogoslužje. Moglo bi se kazati, hajdemo imati misu za Božić, ali vidite i sami da prostor nije adekvatan vizualno. Za dnevne mise bio bi nam velik problem sigurnosti na radu, jer na gradilištu ne možete imati paralelno posjetitelje, turiste, ljude koji dođu na misu i nekoga tko gore štema. Dok god su ovdje radovi u ovakvom opsegu, mi ne smijemo puštati ljude na gradilište”, objašnjava Todorić, dodajući kako je daljnjim projektom predviđeno da se napravi tunel do fontane na kaptolskom trgu i da se pusti ljude na bogoslužje i turiste, ali tek nakon što se oslikaju svodovi i uklone skele. Onda će se i dalje raditi na tornjevima, u krovištu, a ljudi će biti sigurni.
“Teško je pomiriti kriterije vrlo zahtjevnog radilišta s jedne strane i bogoslužja s druge strane. Za bogoslužje treba osigurati mir i sigurnost”, dodaje Crnogorac, pa će se do prve mise u ranjenoj Zagrebačkoj katedrali još malo trebati strpjeti. (Darko Pavičić/Večernji list)
