Pohoditi Međugorje u posljednjih mjesec i pol dana, neizbježno je značilo susresti se s mnoštvom onih koji će po povratku pitati: „I, kako je sad u Međugorju?“. Misle, dakako, na vrijeme nakon što je Dikasterij za nauk vjere 19. rujna objavio Notu „Kraljica Mira“, kojom je Međugorju dodijelio najviši status „Nihil obstat“ prema najnovijoj klasifikaciji za ukazanja i nadnaravne pojave, a sve prema novim normama koje je objavio spomenuti dikasterij u svibnju.
Iskreno, mnogi su se štovatelji Međugorja pribojavali i živjeli u zebnji u danima kad je najavljena tiskovna konferencija u Vatikanu, na kojoj se javno trebao iznijeti najviši sud o međugorskom fenomenu. Naprosto stoga jer je u svih ovih četrdeset godina bilo mnogo podmetanja, konstrukcija i otvorenih prijetnji zabranom Međugorja. Točnije, sve dok papa Franjo nije preuzeo stvar u svoje ruke, odnosno dok mu oči nije otvorio nalaz tzv. Ruinijeve komisije, koji je preuzeo iz Kongregacije za nauk vjere i nakon toga imenovao apostolskog vizitatora s posebnom ulogom za župu Međugorje. Pritom se, kao najvažnijim kriterijem, vodio plodovima Međugorja i međugorskog fenomena.
Kakvi su onda u ovome trenutku plodovi „Nihil obstata“? Naizgled, u prvi mah, gledajući zbivanja u Međugorju moglo bi se zaključiti kako se gotovo ništa nije promijenilo u odnosu na prije. Oduševljenje nakon objave Note „Kraljica Mira“ prelilo se u trajnu radost, koja je opipljiva gotovo na svakome koraku u Međugorju. Listopad je bio naročito posjećen. Uostalom, kao što je to bilo i prijašnjih godina u tome Gospinu mjesecu. No ove godine, nakon objave statusa iz Vatikana, sve je nekako svečanije, moćnije i zgusnutije. Lijepo vrijeme omogućilo je večernjem programu da se odvija na vanjskom oltaru, pa je svatko tko se zaputio na misu nekoliko minuta prije njezina početka mogao iznenaditi brojem hodočasnika, koji su ispunili gotovo sve klupe. A koje su pak za vrijeme klanjanja bile pune hodočasnika sa svih strana svijeta, često zbijenih i neposredno ispred oltara, kako bi još potpunije sudjelovali u jednoj od važnih međugorskih pobožnosti.
Podbrdo i Križevac, također, bili su preplavljeni hodočasnicima. Koji su dolazili u grupama ili pojedinačno, autobusima i automobilima do parkirališta ili pješice kroz polje do Bijakovića. Na svim se licima mogla vidjeti radost i mir. Naprosto, s Međugorja su do kraja spali svi okovi kojima su ga željeli okovati u prošla četiri desetljeća. I to se osjeća na svakom koraku.
Jedan od plodova je i predstavljanje zbornika „Međugorje kao doprinos novoj evangelizaciji“, koji je prvo predstavljen prošloga mjeseca u Međugorju, a ovoga tjedna u Zagrebu. A koji je pak plod istoimenog mariološko-marijanskog kongresa skupa otprije dvije godine u Međugorju, kada se još ni izdaleka nije mogao namirisati „Nihil obstat“. No, već tada je čitav niz znanstvenika i teologa, okupljenih oko Hrvatskog mariološkog instituta (HMI) međugorski fenomen sagledao aktualnih teoloških, doktrinalnih i pastoralnih promišljanja Crkva. Odnosno, dao mu je čvrst teološki okvir koji se savršeno uklapa u vatikansku najvišu ocjenu „Nihil obstat“. I koji u ovome ključnome trenutku za Međugorje postaje značajno uporište u objektivnom, nepristranom i crkvenom prosuđivanju samoga fenomena. Dakako, u kontekstu nove evangelizacije koju zagovara papa Franjo. Kontekstu u kojemu je Međugorje zacijelo lider u svjetskim razmjerima te će tek u vremenu koje dolazi pokazati svu svoju snagu i značenje. Jer su spali neki okovi, koje će biti teško ponovno nametnuti.
