Ove je godine deseta obljetnica smrti legendarnog katoličkog novinara i glavnog urednika Glasa Koncila, don Živka Kustića i kad je njegovim prijateljima i štovateljima u ruke došla knjiga „Živko Kustić – neustrašivi glas Crkve u Hrvata“ (koja je nedavno i službeno predstavljena), autora mladog novinara Marina Ercega iz Glasa koncila (koji je i nakladnik knjige), mnogi su ostali bez daha. Ne samo zbog pozamašnih 550 velikog formata, nego zbog posljednjih 50-ak, na kojima su objavljeni faksimili Službe državne sigurnosti, koja je don Živka Kustića uhodila i snimala još u lipnju i srpnju 1990. Dakle, nakon prvih demokratskih izbora i primopredaje vlasti! Na zaglavlju prijedloga za „operativnu obradu“ još je natpis „SR Hrvatska – Republički sekretarijat za unutrašnje poslove, Služba državne sigurnosti“. A u potpisu rukovodilac SDS RSUP-a podsekretar Josip Perković, koji je sad na služenju zatvorske kazne u Njemačkoj. Dok je „Rješenje o primjeni operativno-tehničke mjere tajne kontrole telefonskih razgovora“ potpisao republički sekretar Josip Boljkovac. Obojica su, kao što je poznato, bili poslije bliski suradnici predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Za njih je Kustić bio predmet obrade kao „klasni neprijatelj u zemlji – politička i druga aktivnost“, odnosno klasificiran kao „neprijateljska aktivnost iz vjerskih zajednica“ zato što se susretao sa stranim novinarima i diplomatima, s kojima je razgovarao o stanju u Crkvi i državi, što je do detalja zabilježeno u službenim bilješkama. I dakako, Erceg je to sve objavio u knjizi iz koje ekskluzivno donosimo izvatke upravo iz poglavlja „Državni neprijatelj u razdoblju posttitoizma“.
Kustićev dosje, koji sadrži više od 2.700 stranica, svakako govori da je on, osobito u posttitovskoj eri bio iz perspektive režima jedan od najopasnijih „državnih neprijatelja“. Prema „Operativnom dnevniku“ (što je svojevrsni popis mjera i sredstava praćenja koje je Udba u određenom razdoblju primjenjivala nad nekim pojedincem) koji se nalazi u Kustićevu dosjeu, jugoslavenska je obavještajna mreža pratila gotovo svaki Kustićev korak. Od. 1973. uspostavljena je mjera kontrole pošte koja mu je pristizala u redakciju, kao i njegova telefona u redakciji. Kad bi putovao negdje po Hrvatskoj ili Jugoslaviji, zagrebačka Udba brzo bi mobilizirala lokalne centre (npr. Centar SDS-a u Splitu) da će na njihovim prostorima određenog datuma biti Kustić. Praćeni su i njegovi posjeti sinu Branku Kustiću za vrijeme njegova odsluženja vojnog roka početkom 1980-ih, Kustić je pozivan na „informativne razgovore“ u zagrebački SDS, snimane su njegove propovijedi, kateheze…
Dosje Živka Kustića koji je izradila Udba zapravo započinje s 1972. godinom i suđenjem zbog članka u Glasu Koncila „Između Tise i Dunava“. Međutim, Kustić je postao „marka“ u javnosti mnogo prije te prijelomne godine. Postao je priličan politički problem za komunističke vlasti već kao žumberački župnik, doduše, za lokalne partijske strukture. No upravo je u žumberačkim danima moguće pronaći i konkretnu potvrdu da je njegov dosje „pročišćen“. Naime, u dosjeu Pavlinića, prvog urednika Glasa Koncila koji je svojedobno bio i Kustićev žumberački susjedni župnik i prijatelj, nalaze se i neki izvještaji o njegovim susretima s Kustićem na Žumberku. Tako je jedan od izvještaja suradnika „Ivana“ iz ožujka 1962. trebao biti umetnu u dosje Vladimira Pavlinića, zatim u dosje grkokatoličkog svećenika stanka Višoševića i, napose, u dosje Živka Kustića. Dakle, postoji dokumentirana potvrda da je Udba Kustića sustavno pratila barem od 1962., što je deset godina prije od razdoblja kojim formalno započinje njegov do danas očuvani dosje. Nadalje, još uvijek je otvoreno pitanje što bi se o Kustiću moglo pronaći i među dokumentima savezne Udbe.
Iz Kustićeva dosjea korisni su Udbini transkripti različitih razgovora koje je on imao s protagonistima zbivanja 1970-ih i 1980-ih, među kojima su bili ondašnji pomoćni zagrebački biskup Đuro Kokša ili disidenti poput Ivana Zvonimira Čička, Vlade Gotovca, braće Vladimira i Marka Veselice, Franje Tuđmana, Drage Stipca, Vladimira Šeksa i drugih, koji od sredine 1980-ih sve intenzivnije kontaktiraju s Kustićem, dolazeći kod njega u uredništvo Glasa Koncila, što je Udba marljivo pratila svojim prislušnim aparatima. Usto, Kustića su u Glasu Koncila često pohodili inozemni novinari, kao i strani diplomati, što je također zabrinjavalo režim.
No jedno važno ime, ono budućega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, ne može se pronaći među imenima ondašnjih oporbenjaka koji su često pohodili Glas Koncila. Tuđman je, u svojoj konspirativnosti, Kustića radije posjećivao u njegovu domu na zagrebačkoj Trešnjevci. U jednom od takvih susreta Tuđmana je zanimalo, kako je to zabilježeno u Kustićevu dosjeu u Udbi, može li Kustić biti njegova veza za izlazak iz Hrvatske „ako do nečega dođe“. Što je Tuđman mislio pod time nije jasno, no može se pretpostaviti da je riječ o mogućnosti državnog udara ili uspostave vojne diktature u Jugoslaviji, a u takvoj bi se konstelaciji političkih odnosa Tuđman vrlo izgledno našao među prvim imenima koja treba likvidirati ili zatvoriti na dulji niz godina. Kustić je na takve Tuđmanove bojazni odgovarao da mu je u tim scenarijima jedina opcija da iz zemlje izađe kao „Hrvat, misionar i katolik“, aludirajući time vjerojatno na mogućnost da Tuđman incognito određenim kanalima napusti zemlju.
Premda je Kustić osobno gajio i određene rezerve prema Tuđmanu, ipak je i s njim kao i s drugim disidentima kontaktirao. Kustić će, također, u dvama prijelomnim trenucima 1989. i 1990. Tuđmanu dati prostor na stranicama Glasa Koncila. Kustić je i u svojim kontaktima s američkim diplomatima, koji su ga osobiti pred raspad Jugoslavije često posjećivali u Glasu Koncila, Tuđmana protežirao kao relevantnoga stručnjaka čije se mišljenje treba uvažiti kada se govori o nekim osjetljivim temama iz hrvatsko-srpskih odnosa, poput problematičnoga i lažnoga multipliciranja broja jasenovačkih žrtava.
Udba je u uredništvo Glasa Koncila nekim putem uspjela ugraditi i prislušnu aparaturu 1984. zahvaljujući kojoj se moglo pratiti Kustića mnogo šire nego što bi se moglo samim prisluškivanjem njegova telefona. Kodno ime uređaja koji je u Glasu Koncila prisluškivao Kustića bilo je „Lektor“.
Kada je riječ o odnosu s hrvatskim disidentima, Kustić je sebe osobno izlagao i na politički opasne načine. Naime, uz još dvojicu svećenika, Kustić je bio među potpisnicima peticije za amnestiju političkih zatvorenika iz studenoga 1980. peticiju su mu na potpisivanje u uredništvo Glasa Koncila donijeli Vlado Gotovac i Ivan Zvonimir Čičak. Riječ je o prilično važnoj peticiji. Nakon Titove smrti, i hrvatski su politički zatvorenici, njihovi branitelji i istomišljenici, na tragu „Helsinškoga završnog akta“ i njegove „košare“ o ljudskim pravima, zahtijevali svojevrsnu liberalizaciju stajališta režima prema političkim neistomišljenicima. Peticiju koja je nastala ujesen 1980. potpisalo je uz Kustića još 37 onodobnih istaknutih intelektualaca i ona je bila namijenjena samome političkom vrhu ondašnje Jugoslavije – Predsjedništvu SFRJ. Osim što je zahtijevala amnestiju političkih zatvorenika, peticija je nudila i svojevrsni nacrt zakona na temelju kojega bi se takvu amnestiju moglo provesti. Međutim, prije nego što je peticija službeno odaslana najvišem političkom tijelu, tekst predstavke nekim je kanalima došao i do jugoslavenske Udbe.
Umjesto oslobađanja političkih zatvorenika, peticija je uzrokovala golemu političku aferu. Student Dobroslav Paraga bio je optužen da je organizirao potpisivanje peticije. Uhićen je i brzo osuđen 1981. na četiri godine zatvora zbog neprijateljske propagande. Kada je Paraga sredinom 1980-ih izašao iz zatvora i kada je svjedočio o zatvorskoj torturi, za njega se o Uskrsu 1987. zauzeo i kardinal Franjo Kuharić.
No Kustić kao potpisnike peticije za amnestiju političkih zatvorenika nije bio podvrgnut namještenomu suđenju, premda je u veljači 1981. pozvan na, zasigurno ne baš ugodan, informativni razgovor s Udbom. Bio je to još jedan tipičan „kustićevski“ obračun s komunističkim „akolitimia“. Naime, Kustića njegovi ispitanici nisu uspjeli zastrašiti. Rekao je da svoj potpis s peticije neće povući i da bi jugoslavenska država trebala prestati suditi onim ljudima koji imaju drukčije mišljenje od države te se ne slažu s njezinim politikama. Dodao je da su verbalni i politički delikti jedna te ista stvar i da oni ne mogu biti istoznačni s političkim terorizmom. Spomenuo je i svoje suđenje iz 1974., kao i niz namještenih suđenja brojnim katoličkim svećenicima, koja je nazvao neutemeljenima i bezobraznima, osmišljenima samo da bi se njima ugnjetavala sloboda i mišljenje građana. Razgovor je došao i do Jakova Blaževića i njegove tadašnje kampanje ponovnoga blaćenja lika Alojzija Stepinca. Svojim ispitivačima Kustić je kazao da je za njega Stepinac veliki čovjek kojega je država nepravedno i zločinački osudila. Rekao je da će se Crkva boriti s takvim optužbama sve dotle dok Stepinac ne bude uzdignut na čast oltara.
Službena SDS-ova zabilježba o razgovoru s Kustićem donosi sljedeće njegove riječi:
„U ovoj državi Crkva nema nikakvih prava, zlostavljana je na svakom koraku, svećenici i vjernici šikanirani su, ne mogu da dođu do zaposlenja samo zato što su na vlasti komunisti. Komunisti smišljeno uništavaju Crkvu u ovoj državi provodeći ateizaciju pod svaku ijenu. To je sada tako Mi ćemo da trpimo i čekamo. Sve će to proći, ali jednoga dana doći će i naše vrijeme. Prošli su Staljini i drugi. Proći će i ovo, a Crkva će živjeti i dalje se boriti za veću slobodu čovjeka. Povijest Crkve stara je 2000 godina, a marksizam je samo jedna prolaznost koja će, doduše, ostati u povijesti ovog naroda zabilježena samo kao prolazna epizoda.“
Zašto zbog takva „nastupa“ Kustić nije odmah zatvoren? Udba je, naime, imala preko svoje prislušne aparature i suradničke mreže uvid i u neka mnogo opasnija Kustićeva stajališta. Primjerice, u jeku političkih procesa protiv Tuđmana, Veselice i Gotovca, Kustić je otvoreno govorio kako će se u skoroj budućnosti raspletati kriza komunističkog Istoka. Tako je Udbinu suradniku „Grguru“, koji ga je u to vrijeme posjetio u Glasu Koncila, kazao da je komunizmu u Europi „odzvonilo“.
Razlog zašto se Kustića već 1983. nije pokušalo ušutkati političkim suđenjem možda je povezan s činjenicom da režim pred međunarodnom javnošću više nije imao toliko političkih kredita da neposredno nakon namještenih suđenja istaknutim hrvatskim intelektualcima i disidentima organizira još jedno takvo suđenje katoličkom svećeniku i uredniku važnoga medija. Usto, Jugoslavija ne samo da je bila sudionica Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, nego su se u neke slučajeve progona političkih disidenata osim inozemnih medija počele uključivati i neke tada ugledne međunarodne nevladine organizacije, kao što je Amnesty International. Naime, Amnesty International aktivno je svojedobno pratio slučaj Dobroslava Parage, nazivajući ga u svojim priopćenjima „zatvorenikom savjesti“ i „borcem za ljudska prava“ u Jugoslaviji. A kada je riječ o odnosu režima prema Katoličkoj crkvi, bio je to i početak 1980-ih, kada je pokušaj stvaranja „diferencijacije“ unutar Crkve preko kontroverzija oko TDKS-a očito bila još uvijek jedna od karata na koju je komunistički režim igrao u svojoj protucrkvenoj politici.
Nadalje, ne postoje dokumentirani tragovi da je Kustić zajedno s hrvatskim disidentima ulazio u dublje političke kombinacije, poput rasprava o osnutku političke stranke ili formiranja bilo kakve vrste opozicijske grupacije. Postoje u Kustićevu dosjeu u Udbi gotovo nevjerojatne špekulacije režima o tome da je Kustić jedan od ključnih ljudi u mreži koja bi sabotirala jugoslavensku privredu i izazvala bunt među hrvatskom radničkom klasom. Međutim, neko konkretno antirežimsko djelovanje, osim pisanja u Glasu Koncila, Udba kod Kustića nije mogla registrirati. Da se čak i angažirao na oporbeno-političkom planu, bilo bi zapravo prilično naivno očekivati da bi uopće takvu akciju Živka Kustića Udba
mogla „presresti“ preko svoje mreže nadzora koju je imala nad njim. Naime, Kust8ć je jasno znao da ga Udba neprestano prisluškuje i prati. Među transkribiranim Kustićevim razgovorima iz redakcije Glasa Koncila Udbini su analitičari bilježili i njegove napomene sugovornicima, bilo u privatnim razgovorima uživo, bilo u telefonskim razgovorima, da paze što govore jer ih vjerojatno u tom trenutku obavještajci snimaju.
Premda su u svojem „oporbenjaštvu“, svaki na svoj način, Kustić i disidenti imali dodirne točke, izt SDS-ova dosjea o Živku Kustiću također se može zaključiti i da su disidenti u pravilu dolazili Kustiću, a ne obratno. Cilj njihovih dolazaka u uredništvo Glasa Koncila bio je uglavnom opipati kakva će stajališta Crkva o određenim pitanjima i zbivanjima zauzimati. Jasno, disidenti su Crkvu kao stožernu snagu i jedinu instituciju koju režim nije mogao usmjeravati ni kontrolirati željeli pridobiti kao saveznicu u svojim političkim ciljevima. No kardinal Kuharić, kao neosporiva figura ne samo zagrebačke Crkve nego i čitave Crkve u onovremenoj Jugoslaviji, zazirao je od bilo kakvog političkog angažmana Crkve, a to je stajalište vjerno slijedio i Kustić kao urednik Glasa Koncila i jedna od uopće najvažnijih crkvenih pojava, koja je režimu bila trn u oku.
Nakon sudskog procesa u ljeto 1985. Kustiću je oduzeta putovnica. Bio je to preludij njegove posljednje velike „igre“ s Vjerskom komisijom i ostalim komunističkim „pretorijancima“. Dva desetljeća neumornog rada u Glasu Koncila, različiti svećenički angažmani poput propovijedanja i kateheza u zemlji i inozemstvu, stalni okršaji s predstavnicima komunističkog sistema i veliki unutrcrkveni lomovi u vrijeme afere oko TDKS-a, ostavili su traga i na Kustićevu zdravlju. Sredinom 1980-ih preživio je dva infarkta. Izgledno je da će morati ići na liječenje u inozemstvo, no budući da mu je bila oduzeta putovnica, situacija se za njegovo zdravlje dodatno zakomplicirala. Ipak, svojom je taktikom uspio vratiti putovnicu i ishoditi odlazak u inozemstvo na operaciju srca. U ožujku 1988. zagrebački je SDS gradskomu SUP-u poslao uputu da se Kustiću skine zabrana izdavanja putne isprave. U lipnju 1988. operirano mu je srce u Sveučilišnoj bolnici u Zurichu, a operirao ga je hrvatski kardiolog svjetskog glasa prof. Marko Turina. No u inozemstvu se nije zadržavao dulje od vremena oporavka, koje je trajalo nekoliko mjeseci.
Kad se vratio u zemlju, režim nije mogao Kust8ću opet oduzeti putovnicu, jer bi ih to, u fazi političkog raspada, još dodatno kompromitiralo pred međunarodnom i domaćom javnošću. U prijelomnim kasnim 1980-ima, u okolnostima raspada Jugoslavije i rastuće velikosrpske agresije, Kustić je trebao još odigrati svoj posljednji čin u Glasu Koncila – onaj u kojem je njegov list postao, uvjetno rečeno, središnjim glasom hrvatske nacionalno-demokratske opozicije.
Uz promjenu epohe u povijesti hrvatskog naroda i u Kustićevu se životu događala epohalna promjena svoje vrste. Naime, početkom 1990-ih u njemu je definitivno dozrela odluka da se povlači s mjesta glavnog urednika Glasa Koncila. Imao je tada 60 godina. Bio je narušena zdravlja i izmoren. Dotad je praktički tri desetljeća svakoga dana neumorno stvarao za Glas Koncila. Prijelomne 1990. započelo je i posljednje poglavlje u životu don Živka Kustića, piše Marino Erceg u knjizi i “Živko Kustić – neustrašivi glas Crkve u Hrvata“, koju možemo preporučiti svakome koga zanima život ovoga iznimnog grkokatoličkog svećenika, novinara i pisca, koji je snažno obilježio vrijeme u Crkvi i društvu u kojemu je živio.
