„Šaljem vam odgovore na pitanja za dan-dva, bez brige“, kazao nam je kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski u miru kad smo ga jednoga vikenda sredinom studenoga sreli u Međugorju, gdje je sudjelovao na godišnjoj konferenciji Zaklade Rhema. Zanimalo nas je upravo – kako kardinal Puljić provodi svoje umirovljeničke dane. Odnosno, budući da se zaokružuje 30. obljetnica otkako je imenovan kardinalom, kako gleda na vrijeme koje je proveo kao kardinal Rimske Crkve.
- Kako kardinal i nadbiskup provodite svoje umirovljeničke dane?
Kardinal: Vrijeme mi je vrlo ispunjeno molitvom, čitanjem i komunikacijom najčešće sa starima s kojima živim ovdje u ovom vrlo lijepo Caritasovu Centru u Lugu u općini Kiseljak nadomak Sarajeva. Mnogi se javljaju telefonom pa sam i na taj način povezan s brojnim dobrim ljudima. Vrlo sam zadovoljan sa smještajem, okolinom, i uopće sa sredinom u kojoj živim. Zahvalan sam svima koji mi omogućuju da provodim lijepe staračke dane.
- No, sjećamo se kako vas Sveti Otac nije htio odmah umiroviti kad se mu sa 75 godina poslali odreknuće od službe?
Kardinal: To je skoro redovna praksa Svete Stolice s kardinalima, posebno ako ih zdravlje služi.
- Ovo je važna obljetnica – 30 godina otkako Vas je sv. Ivan Pavao II. zagrnuo kardinalskim grimizom. Kako ste tada doživjeli tu vijest iz Svete Stolice?
Kardinal: Podsjećam da smo se usred ratnih stradanja u Sarajevu pripremali za pastirski popodne pape Ivana Pavla II. predviđen za 8. rujna 1994. Neposredno prije toga pohod je morao biti otkazan. Za sve nas to je bila vrlo tužna vijest. Nedugo nakon toga, tadašnji apostolski nuncij u BiH nadbiskup Francesco Monterisi, u pratnji svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije don Martina Vidovića, uoči svetkovine Svih Svetih 1994., donio mi je potresnu vijest. Predao mi je pismo Svetoga Oca u kojem mi priopćava da me namjerava uvrstiti u kardinalski zbor. Bio sam zbunjen tom Papinom odlukom. Međutim, Papi nisam ništa odbijao pa nisam odbio ni to. Sutradan je nuncij Monterisi slavio Misu u katedrali. Točno u podne pročitao je odluku Svetog Oca da je odlučio uvrstiti me u kardinalski zbor. Liturgijsko pjevanje na toj Misi animirali su mladi na koru katedrale. Mladi k’o mladi shvatili su o čemu se radi još dok je nuncij MOnterisi govorio na talijanskom jeziku pa su započeli s pljeskom i izrazima radosti što su ubrzo prihvatili svi okupljeni u katedrali. U sebi sam zadrhtao i suze su mi same potekle jer mi je ovakva reakcija bila jasna potvrda da je Sveti Otac mojim imenovanjem jako obradovao ovaj napaćeni narod.
- Budući da Sarajevo prije Vas nije imalo kardinale, nesumnjivo je papa želio tim potezom poslati snažnu poruku?
Kardinal: Prvi sam od vrhbosanskih nadbiskupa koji je imenovan kardinalom. Koliko mi je poznato, u povijesti Bosne i Hercegovine bila su još trojica kardinala, ali nijedan od njih nije bio rezidencijalni biskup. Papa Ivan Pavao II. kao neumorni glasnik mira, nakon što mu je onemogućen pohod Bosni i Hercegovini i njezinom glavnom gradu, odlučio je mene imenovati kardinalom da budem njegov glas mira u BiH.
- Postavši kardinalom, sudjelovali ste i u svojim prvim konklavama, o čemu ste objavili i knjigu?
Kardinal: Kao kardinal imao sam milost biti sudionik konklava odnosno izbora novog pape. Poslije tih konklava napisao sam svoj kratak osvrt u kojem sam iznio ono što je dopušteno iznositi u javnost. Kao izravni sudionika htio sam ljude upoznati s tijekom izbora novoga pape.
- Uslijedile su i druge, kad je izabran papa Franjo za poglavara Katoličke crkve?
Kardinal: Bio sam sudionik izbora pape Benedikta XVI. i kasnije pape Franje. To je prigoda doživjeti način djelovanja Crkve iznutra. Bilo je to snažno iskustvo Crkve u njezinoj univerzalnosti ili katolicitetu.
- Sjećamo se da ste u mladosti htjeli postati liječnik, a završili ste kao svećenik, nadbiskup i kardinal. No i jedna i druga služba u službi je spašavanja ljudskih života?
Kardinal: Budući da sam rastao uz dobrog oca trapista u samostanu Marija Zvijezda u predgrađu Banje Luke Antu Artnera koji se bavio ljekarijama, oduševio me način na koji je on pomagao bolesnim ljudima. Ipak, zahvaljujući tom dobrom ocu Anti, koji mi je bio uzor u služenju Kristu, Crkvi i ljudima, prevagnula je odluka da i ja poput njega budem svećenik.
- Kad ste postali vrhbosanskim nadbiskupom kazali ste da ste spremni i umrijeti za Crkvu?
Kardinal: Nakon što sam doživio povjerenje koje mi je Crkva dala po biskupskom ređenju koje mi je podijelio osobno sveti papa Ivan Pavao II., u meni je dodatno dozrela svijest živjeti i biti spreman umrijeti za Crkvu.
- Koje vam je razdoblje u životu bilo najteže?
Kardinal: Nosio sam se s vjerom i pouzdanjem u Boga u svim životnim situacijama. Ipak, najteže mi je bilo kada sam bio nemoćan pomoći onima koji su sve izgubili, bili obespravljeni…, a molili su moju pomoć.
- Odakle ste crpili snagu i volju kako bi prebrodili najteže probleme?
Kardinal: Bogu sam zahvalan za dar vjere. Ona mi je bila izvor molitve, nade i jakosti u svakodnevnom nošenju životnoga križa. Zato sam uzeo za svoje biskupsko geslo riječi: Po Mariji u vjeri, nadi i ljubavi.
- Nikad se niste libili govoriti istinu. Je li vas to znalo koštati?
Kardinal: Stara poslovica kaže: tko istinu gudi, gudalo mu po prstima lupa. Budući da je Isus Krist Istina pisana velikim slovom, dužan sam govoriti, zastupati i svjedočiti tu Istinu.
- Jeste li razočarani u politiku i političare, s kojima ste imali prilično mnogo susreta tijekom službe?
Kardinal: Imao sam brojne razgovore s ljudima iz svijeta vlasti i politike. Oni zastupaju interese određene politike, a ostvarenje pojedinih interesa često postane važnije od istinskog dobra ljudi i Božjih zapovijedi. Ogromnoj većini njih poznati su stavovi Crkve pa u razgovoru sa mnom često govore samo ono što odgovara tim stavovima, a prešućuju ili skrivaju one namjere kojima je isključivi motiv materijalna korist i vlast. Štoviše, ponekad su od mene tražili da podupirem stavove koji se izravno protive evanđelju i pravednosti. Jedan se uvrijedio kada sam na njegovo izravno pitanje, vjerujem li u ono što govori, odgovorio da ga poštujem ali da će djela pokazati je li istinito ono što on govori. Narodna poslovica kaže da se od laži nitko nije udavio. Osim toga, svijećom treba tražiti političara koji je kazao da je u nečemu pogriješio.
- Cijelo vrijeme uporno zagovarate oprost kao modus vivendi nakon svega što nas je snašlo, ali s druge strane ipak i zakonsku odgovornost za one koji su činili nedjela?
Kardinal: Opraštanje je proces oslobađanja vlastitog srca od otrova mržnje. Time ne skidamo odgovornost s osobe koja je zlo učinila. Ta odgovornost je pred Bogom, savješću, ali i pred pravednim ljudskim zakonima.
- Znali ste kazati kako u BiH istinski treba poraditi na „tri p“: povjerenju, pomirenju i praštanju. Je li to uspjelo?
Kardinal: I danas sam veliki zagovornik povjerenja, pomirenja i praštanja. Međutim, učinak toga zastupanja je malen ako iza njega ne stoji velika skupina ljudi i ako se taj važan proces ne događa na planu politike, medija i u međuljudskim odnosima.
- Susretali ste se i s predstavnicima drugih vjerskih zajednica. Koji su vas posebno opečatili?
Kardinal: Uvijek sam bio otvoren, a nerijetko i inicirao takve susrete na kojima sam otvoreno iznosio crkvene stavove i osobno uvjerenje. U isto vrijeme uvijek sam nastojao čuti svoje sugovornike i u otvorenom dijalogu sačuvati međusobno poštovanja pa i onda kad se u nečemu ne slažemo.
- Osobito ste popularni među običnim svijetom, ljudima koji žive jednostavnost svakodnevice?
Kardinal: Ljudi su otvoreni čuti blisku i srdačnu riječ. Vole slušati ono što je mudro, a što svoj korijen ima u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Većina ne voli razna ljudska mudrovanja koja su im nerijetko nerazumljiva i dosadna. Još kao mlad svećenik u pastoralnom radu s ljudima nastojao sam čuti što oni kažu. Sjećam se kada mi je jedan jednostavan i vrlo pobožan čovjek rekao da on i drugi vjernici nisu učili teologiju pa mnoge stvari ne mogu razumjeti ako im se govori teološkim rječnikom. O tome sam kasnije razmišljao i odlučio govoriti što jednostavnijim i svakom vjerniku razumljivim jezikom. Uvijek molim Duha Svetoga da mi posebno u propovijedi nadahne prave riječi koje će ljudi razumjeti i provoditi u život.
- Kad biste sad trebali nekome dati ključni životni savjet ili recept za život, kako bi on glasio?
Kardinal: Živite autentično svoj život tražeći uvijek Božju volju i nastojeći ostvariti svoje poslanje ljubeći Boga i svoje bližnje. To je nužno povezano s poniznošću. Isus Krist je nama kršćanima ne samo uzor nego Put, Istina i Život naš. Potrebno je odgovorno živjeti, a odgovornost je znak zrelosti.
- Vaš životni put nije bio nimalo lagan, od djetinjstva kad ste izgubili majku s tri godine pa sve do ratnih godina u Sarajevu?
Kardinal: Kada sam 1973. godine došao zimi na župu, nisam imao crkve nego baraku. Bilo je jako studeno. Nakon Mise izišao sam među ljude i tada me je jedan starac upitao: ujače kako tvoje zdravlje? Odgovorio sam – dobro. A on nastavi otprilike ovim riječima: moli ti Boga za zdravlje, a narod će te pameti naučiti.
- Ipak, dočekali ste dvojicu papa u BiH. Koliko su Vam važni bili ti njihovi posjeti i susreti?
Kardinal: Kao nadbiskup imao sam prigodu relativno često susretati Svetog Oca, a posebno kao kardinal. Tijekom rata papa Ivan Pavao II. želio je također u izravnom razgovoru od mene čuti o stanju u Bosni i Hercegovini. Meni je bilo posebno važno pozvati Svetoga Oca da ohrabri narod u vjeri posebno u ratnim i poratnim vremenima, ali i kasnije jer se u mnoge uvuklo određeno beznađe. Bogu sam zahvalan kao i svetom papi Ivanu Pavlu II. i sadašnjem papi Franji da ih je Crkva u Bosni i Hercegovini, kojoj se pridružila i cijela Crkva u hrvatskom narodu i šire, mogli ugostiti dva puta u Sarajevu i jednom u Banjoj Luci.
- I na kraju, pred Vama su možda i treće konklave tj. izbor za novoga papu. Možemo li očekivati onda i knjigu „Moje treće konklave“?
Kardinal: Boga molim da poživi papu Franju. Meni se bliži osamdeset godina, a nakon osamdesete godine kardinali ne sudjeluju u izboru novoga pape. Ako bi se dogodilo da dođe do izbora novoga pape prije toga, ne osjećam da mi je pamet svježa za pisanje još jedne takve knjižice.
