Kriza svećeničkog lika i poslanja u Crkvi
Unatoč svemu, ili možda baš zato, otpor protiv Međugorja i Gospe bio je vrlo snažan. S druge strane, stanje vjerskog života u velikim dijelovima Crkve veoma je zabrinjavajuće jer su trijezni glasovi, poput spomenutih njemačkih biskupa Wankea i Ostera te nekih istaknutih teologa, još uvijek rijetki. Unatoč trajnom opadanju svećeničkih zvanja, rapidnom opadanju posjeta vjernika nedjeljnim misama i sve većem broju istupa iz Crkve, i dalje se uporno ustrajava na reformiranju crkvenih struktura ili rješavanju rubnih pitanja crkvenog života. Dosta je samo poslušati žučljive rasprave oko takozvanog »sinodalnog puta« u njemačkoj Crkvi. I nakon pola stoljeća bolnog iskustva duboke krize crkvenog života, mnogi još uvijek rješenje traže isključivo u reformama crkvenih struktura i služba, produbljujući tako već postojeće podjele ili stvarajući nove.
Takva slika Crkve nužno utječe i na oblikovanje lika svećenika i njegova poslanja. Od čovjeka duboka duhovna života, gorljiva navjestitelja evanđelja i ponizna poslužitelja sakramentalne milosti, svećenik se sve više pretvara u nekakva terminima prenatrpana funkcionara, zauzeta organizatora i okretna menadžera koji juri od skupa do skupa, od događaja do događaja, ostajući pritom duhovno prazan i ostavljajući praznima i one kojima je u Kristovo ime poslan kao svećenik.
Riječi spomenutog biskupa Wankea kako mnogi u Crkvi više žive od Crkve nego za Crkvu upućene su svakom pojedincu u njoj, ali one se zasigurno najviše tiču svećenika. Oni bi se prvi morali zapitati žive li više od Crkve ili u Crkvi, to jest uronjeni u tajnu njezina života i poslanja. Ne treba uopće trošiti riječi na to kako se svećenik danas ne mora brinuti za svoju materijalnu egzistenciju jer mu je osigurava Crkva. Upravo bi to morao biti dovoljan razlog da se svaki svećenik pita kako on to uzvraća Crkvi. On koji živi od Crkve, živi li za nju i njezino poslanje u svijetu, je li uronjen u tajnu njezina života i poslanja, predstavlja li svojim vjernicima doista »duhovnog oca«, kako su kršćani oduvijek doživljavali svećenika, ili se zadovoljava razinom običnog funkcionara koji u Crkvi samo nešto odrađuje?
Duboka kriza svećeničkog poziva u današnjoj Crkvi potaknula je i ozbiljna teološka promišljanja o tome kakav je svećenik potreban današnjem vremenu. Ugledni bečki profesor dogmatike Gisbert Greshake posvetio je tom pitanju ozbiljnu knjigu koja je prevedena na mnoge jezike, pa i na hrvatski. Odmah na početku jasno daje do znanja da se ne želi baviti Crkvom kao organizacijom i svećenikom kao funkcionarom, već mu je cilj baviti se i jednim i drugim kao duhovnom stvarnošću. Gisbert Greshake kaže: »U svakom slučaju, cilj je knjige da u zamršenosti mnogih pitanja, problema i aporija zacrta obrise slike svećenika koja je primjerena i u Svetom pismu i crkvenoj tradiciji, kao i današnjoj situaciji […]. No, pitanje o svećeničkoj službi pritom nipošto nije teorijski problem, jer je usmjereno i na oblik svećenikova života, upravo na ono biti svećenik, i na način njegova dušobrižničkoga služenja, kao i na specifično ostvarenje njegova života i njegove vjere, ukratko: usmjerena je na ono što se danas obično naziva ‘duhovnost’. No, i obrnuto, svećenička duhovnost pretpostavlja usmjerenost na bit i temeljni oblik crkvene službe, kakva nam je predočena u Pismu i u tradiciji, te konkretizirana u ‘znakovima vremena’.«[1]
U tim riječima prepoznajemo koordinate unutar kojih možemo promatrati fra Slavka Barbarića kao svećenika i njegov odnos prema Crkvi. On jasno prepoznaje »znakove vremena« i u njihovu kontekstu promatra Gospina ukazanja u Međugorju i svoje svećeničko djelovanje. Umjesto da se bavi besplodnim pitanjima reforme crkvenih struktura, misleći pritom na vlastito napredovanje u crkvenoj hijerarhiji, on je sav uronjen u tajnu Crkve i svoga svećeničkog poziva u predanom služenju narodu Božjemu. Njegov svećenički život nije obilježen analiziranjem tuđeg rada i žučljivim raspravama o tome što bi se moglo i moralo raditi drukčije i bolje, već intenzivnom molitvom, predanim naviještanjem, zanosnim slavljem otajstava vjere, tješenjem i hrabrenjem najranjivijih članova Crkve.
Svoj stav fra Slavko sam kritički provjerava pitajući se je li u skladu s onim što Crkva u tom trenutku treba i očekuje. Potvrdu da je na pravom putu nalazi u učiteljstvu Crkve, kad kaže: »Nazočnost Marije, Kraljice mira, majke, učiteljice i hodočasnice s Crkvom hodočasnicom – kako je nazva Ivan Pavao II. u enciklici Majka Otkupiteljeva iz 1987. – u ovim je našim vremenima vrlo važna. Marija prati Crkvu na njezinu ovozemaljskom hodočasničkom putu na kraju drugoga tisućljeća i priprema je za ulazak u treće tisućljeće. U porukama govori o programima koje joj je Gospodin u ovo vrijeme povjerio. Ponavlja da smo joj za ove programe važni, da bez nas ništa ne može učiniti. Na taj nam način osvješćuje odgovornost jednih za druge, a time i za cijelu Crkvu i svijet.«[2]
4. Obnova čovjekova srca, a ne struktura
Iz takvoga svećeničkog rada izrasle su sve njegove knjige, koje najbolje svjedoče o njegovu odnosu prema Crkvi. Većina fra Slavkovih knjiga ima u svom naslovu riječ »srce«: Molite srcem; Daj mi svoje ranjeno srce; Ispovijed: zašto i kako?; Slavite misu srcem; Klanjajte se srcem mome Sinu; Slijedi me srcem; Biseri ranjena srca; Molite zajedno radosna srca; Postite srcem. To je zato što srce u Gospinim porukama ima važnu ulogu, a te poruke nisu ništa drugo doli odjek evanđeoske poruke, koja također apelira na čovjekovo srce.
Isus nije tražio promjenu struktura svoje židovske religije kao ni reformu Mojsijeva zakona, već je pozivao na promjenu čovjekova srca obraćenjem njegovoj radosnoj vijesti. To je fra Slavko dobro znao i zato je njegov rad s hodočasnicima u Međugorju bio posve u službi istinske duhovne obnove Crkve. Analizirajući fra Slavkov život i njegovo svećeničko djelovanje, Krešimir Šego ističe da je njegov životni moto bio »Sve što radiš, radi srcem«, pa nastavlja: »Molio je srcem, radio je srcem, susretao je druge srcem, postio je srcem, djela ljubavi i milosrđa činio je srcem, pisao je srcem, putovao je srcem […].«[3] Drugim riječima, sve je radio iz ljubavi prema Crkvi koju je susretao u svakom pojedincu i zato je tako lako nalazio put do svakog vjerničkog srca.
O tome Alfons Sarrach u svojoj knjizi kaže: »Konflikti u Crkvi rješavaju se, prema ocu Slavku, na razini forme, izričaja, a to je drugorazredna razina. Sve drugo ostaje neizrečeno, ‘jer nismo otkrili dubinu’. Mržnja i konflikti u Crkvi znak su da smo postali u nutrini prazni. Kršćani su bolje naučili što ne smiju činiti nego što bi trebali činiti. Pedagogija Blažene Djevice pokazuje u tom alternativu. Ona uvijek započinje s pozitivne strane. U porukama nema kritike, premda je ona prisutna u njezinim pozivima, jer poticaj na obraćenje znači: Tvoj put je potpuno pogrešan, moraš se vratiti. Ali sva upozorenja obavijena su nježnošću, majčinskom pažnjom. Slavko Barbarić koji tečno govori više jezika, vrlo je temperamentan, znade planuti, postati ratoboran. Upravo nakon takve provale može se vidjeti kako u njemu milost kroti agresivnost. Odjednom djeluje blago, gotovo nježno, kao da želi zamoliti za ispriku […].«[4]
Fra Slavko je takav i u tumačenju Gospinih poruka hodočasnicima, ali i u svom obraćanju onima koji te poruke odbacuju. Ovim prvima ne želi ništa nametnuti snagom argumenata, niti ove druge osuditi, već blago poziva i potiče na razmišljanje, kad kaže: »Iako se danas mnogo raspravlja o ‘međugorskome fenomenu’, a u crkvenim se službenim krugovima o Međugorju šuti ili ga se odbacuje, iskustvo međugorskoga hodočasnika jest radost u molitvi, ispovijedi, misi, klanjanju […] Tko može čovjeka natjerati da ide tamo gdje mu nije drago, tamo gdje ništa ne doživljava? I zato, svi koji se olako nabacuju na Međugorje, neka to ne čine zato što se Međugorje može napadati bez ikakve odgovornosti, nego neka vođeni istinom i ljubavlju prema istini sebi postave ozbiljno pitanje: Možda je vrijedno doći i vidjeti?«[5]
Te fra Slavkove riječi podsjećaju na Isusov stav prema slušateljima izražen riječima koji čovjeku uvijek ostavlja slobodu u prihvaćanju ili odbacivanju njegove poruke: »Tko ima uši, neka čuje« (Mt 11,15; 13,9.43); »Tko može shvatiti, neka shvati« (Mt 19,12). Fra Slavko se koristi svakom prigodom da upozori na važnost čovjekova srca u promijeni Crkve i svijeta. Jer, »ako mi danas kažemo da ne možemo ljubiti, da ne možemo praštati, da moramo biti žalosni i tjeskobni jer su svijet i ljudi takvi, to je zato što se našem srcu nije objavio Bog ljubavi i mira. Jedino tako možemo shvatiti i sve sukobe u Crkvi od početka do današnjih dana, sve probleme u kršćanskim zajednicama i u obiteljima. I opet se nameće zaključak: Treba moliti da nam se svima objavi Bog ljubavi i mira!«[6]
5. Gospina uloga u obnovi Crkve i spasenja svijeta
Fra Slavko je u Međugorju radio s hodočasnicima iz cijelog svijeta, a oni su mu se obraćali za pomoć u najrazličitijim potrebama. Tješio je ucviljene, hrabrio malodušne, mirio međusobno posvađene, i u ispovjedaonici i u razgovorima izvan nje. Ipak pritom nikad nije zanemarivao crkvenu dimenziju Međugorja, prvo na razini župe, a onda i opće Crkve. Budući da su na poticaj Gospinih ukazanja doskora počele nastajati molitvene skupine, fra Slavko je budno pratio njihov rast i djelovanje te nastojao da se pravilno integriraju u život župne zajednice, odnosno Crkve.
Imajući pred očima odnos molitvenih zajednica prema vlastitoj župi, on upozorava: »Za svaku je molitvenu skupinu važno da razvija pravilan odnos prema župnoj zajednici. Molitvena skupina ne nadomješta, nego obogaćuje župnu zajednicu. U molitvenoj se skupini mora ostvarivati župno zajedništvo i zajedništvo župe. Ona mora biti nositelj molitveno-pastoralnog i karitativnog života župe. Poznato je, međutim, da postoje veliki problemi upravo u odnosima između župne zajednice i molitvenih skupina. U svakome se konkretnom slučaju može vidjeti tko bi mogao biti za to odgovoran, ali je uvijek veliki gubitak kad se molitvena skupina izdvaja iz života župne zajednice zato što ne dobiva dovoljan prostor, napose kad se radi o ustupanju prostorija za susrete. Marijanske molitvene skupine trebale bi, u duhu Marije, Majke Crkve, uvijek biti srce molitvenoga i aktivnoga života u župi, upravo kao što je Marija, Majka Crkve, model Crkve.«[7]
Te riječi odaju da fra Slavko dobro poznaje problem koji se, ne samo u Međugorju nego općenito u Crkvi, javlja u međusobnom odnosu molitvenih skupina i župnih zajednica u kojima te skupine nastaju. On ne brani jednostrano molitvenu skupinu niti osuđuje župu koja tu molitvenu skupinu ne shvaća, ali ne staje ni na stranu župe u kojoj bi zbog nekog lažnog mira trebalo onemogućiti djelovanje molitvenih zajednica. On te molitvene zajednice želi zaštititi od napasti duhovnog elitizma koji vodi u napetosti i sukobe u župi, ali i župnu zajednicu od isključivosti koja bi onemogućila svako djelovanje Duha. Umjesto toga, mudro preporučuje međusobnu otvorenost i prihvaćanje, što pridonosi rastu župnog života i zajedništva.
Fra Slavku nije promaknula jedna druga napast koja prati molitvene skupine što se hrane privatnim objavama i porukama koje iz njih proizlaze, a to je apokaliptički duh s crnim scenarijem za budućnost Crkve i svijeta. Zato on ozbiljno upozorava: »Neke su marijanske skupine nažalost podlegle jednoj drugoj opasnosti. Stvorile su, naime, i stvaraju apokaliptičko-katastrofično ozračje. One postaju ‘stručnjaci’ za buduće događaje, katastrofe i kataklizme te šire duh tjeskobe i straha. I ne hoteći, takve skupine čine vrlo lošu uslugu samoj Mariji, Majci Crkve, jer Mariju koja se ukazuje pretvore u proroka apokaliptičkih događaja.«[8]
Tu također vidimo da je fra Slavko vrlo jasan i odlučan, i to s razlogom, jer za nekakvo ozračje apokaliptičkog straha u međugorskim porukama nema nikakve podloge i opravdanja. Ako netko za takav svoj stav traži potvrdu u međugorskim porukama, na pogrešnom je mjestu traži. Gospa u svojim porukama ne plaši nesigurnom budućnošću, već ozbiljno uzima sadašnji trenutak povijesti i blago s majčinskom ljubavi poziva na djelovanje sad i ovdje.
6. Međugorje u Crkvi – Crkva u Međugorju
Dobronamjernim i autentičnim svjedocima međugorskog fenomena od početka je jasno da je to što se događa u Župi Međugorje događaj od važnosti za čitavu Crkvu i sav svijet. Potvrdu za to fra Slavko nalazio je jednako u Gospinim porukama kao i u dokumentima crkvenog učiteljstva. Tako on, osvrćući se na činjenicu da Gospa svoju nazočnost u Međugorju zove „vremenom milosti“, podsjeća da »u enciklici Majka Otkupiteljeva iz 1987. papa Ivan Pavao II. govori o marijanskim vremenima, o Marijinoj ulozi i o Marijinu drugom došašću, koje ona, kao Majka hodočasnica, doživljava s Crkvom hodočasnicom. To nam daje pravo govoriti o međugorskom događanju po kojem se živi ozračje došašća. To treba doživjeti i sve će biti jasnije. Marija hodočasti s Crkvom hodočasnicom, ukazujući se svakodnevno i, kao što i sama veli, vodi nas kroz ovo vrijeme milosti.«[9]
Zahvaljujući takvim svjedocima Gospine poruke su našle put u sve dijelove Crkve, u čitav svijet. No, nije bilo tako i s nazočnošću Crkve u Međugorju. Dobro je poznat negativan stav dvojice mjesnih biskupa, Žanića i Perića, koji je prouzročio u najmanju ruku rezerviran stav i vrha Crkve, sve do prije nekoliko godina, kada je papa Franjo slanjem umirovljenog poljskoga nadbiskupa Henryka Hosera u svojstvu svog osobnog vizitatora to promijenio i dao jasan znak nazočnosti Crkve u Međugorju.
To da je za takvu promjenu moralo proći tako dugo vremena, nije kriv samo negativan stav spomenutih mjesnih biskupa nego dobrim dijelom i teološki razlozi, konkretnije mjesto mariologije u sklopu kršćanske teologije. Podsjećajući kako je Hugo Rahner, brat puno poznatijeg njemačkog teologa Karla Rahnera, još prije Koncila rekao: »Moramo ponovno naučiti da Mariju promatramo u Crkvi i Crkvu u Mariji«, već spominjani bečki dogmatičar Gisbert Greshake nastavlja: »Koncil je doduše učinio to prvo, ali ne i drugo. Marija je integrirana u Crkvu, ali ne i Crkva u Mariju.«[10]
O čemu je zapravo tu riječ? Do Koncila marijanska je pobožnost u Crkvi bila vrlo naglašena, kao i mariologija u sklopu katoličke teologije, iako treba otvoreno priznati da je tu bilo i određenih teoloških devijacija. Naime, pojedini teolozi su pritom Mariju promatrali neovisno o Crkvi, smještajući je negdje u prostor između Krista i Crkve. Koncil je to ispravio tako što Mariji nije posvetio poseban koncilski dokument, kako su neki priželjkivali, već je o njoj progovorio u sklopu svoga dokumenta o Crkvi, naslovljenog Lumen gentium, posvetivši joj VIII. poglavlje pod naslovom: »Blažena Djevica Marija Bogorodica u otajstvu Krista i Crkve«.
Te su promjene za mnoge u Crkvi bile tako iznenađujuće i duboke da je neposredno nakon Koncila došlo do određene krize kao i do jačanja marijanske pobožnosti i razvoja mariologije kao grane teološke znanosti. To je ponukalo papu Pavla VI. da reagira apostolskim pismom naslovljenim Marialis cultus (1974.), kojim obrazlaže teološke razloge tih promjena i potiče razvoj zdrave marijanske pobožnosti. Fra Slavko je svojim pristupom Gospinim ukazanjima i svojim tumačenjem poruka, zajedno s drugim franjevcima koji su djelovali s njim, osigurao Međugorju pravo mjesto u mariologiji i dao velik doprinos razvoju zdrave marijanske pobožnosti koja se odvija u otajstvu Crkve, a kojoj je u središtu otajstvo Krista. Marija kao Majka Crkve i kao njezin savršen model okuplja Crkvu i vodi je Kristu. Oblikujući u tom duhu međugorske hodočasnike, fra Slavko je strpljivo i uporno razvijao prepoznatljiv oblik nove evangelizacije i time dao velik doprinos duhovnoj obnovi Crkve.
Zaključak
Analizirajući fra Slavkov život i njegovo svećeničko djelovanje u Međugorju, susrećemo franjevca i svećenika koji je do kraja predan svom redovničkom pozivu i svom svećeničkom poslanju. On svim srcem ljubi Crkvu kojoj želi služiti i zato se ne boji nikakve žrtve. Onima koji ga nepravedno napadaju fra Slavko nikad nije uzvratio istom mjerom, već je to pripisao njihovoj ljudskoj slabosti za koju ima razumijevanja.
S druge strane, fra Slavkov način svećeničkog djelovanja u Međugorju nalazi potvrdu i u razmišljanju ponajboljih teologa novijeg doba o tome kako odgovoriti na sve očitiju i sve dublju krizu Crkve i crkvenog života. Njihovo uvjerenje je kako tu krizu ne mogu riješiti nikakve reforme crkvenih struktura, nego bolje shvaćanje otajstva Crkve i stvaranje uvjeta za jače djelovanje Duha u njoj. Za to se traže svećenici koji neće biti puki birokrati i menedžeri i, što je najgore, karijeristi, već ljudi uronjeni u otajstvo Crkve i spremni nesebično služiti narodu Božjem. Sve je to fra Slavko Barbarić u zavidnoj mjeri ostvario u svom svećeničkom djelovanju u Međugorju i tako dao golem doprinos da Međugorje danas može poslužiti kao uspio primjer nove evangelizacije.
Iz zbornika radova „Međugorje kao doprinos novoj evangelizaciji“
