U trenutku kad je župnik nestao iz župnoga stana, vjernici su prvo alarmirali biskupa, a onda i policiju. Budući da je otišao iznebuha i bez ijedne riječi, praktički nestao preko noći, svi su se prestrašili da mu se nije nešto dogodilo ili da se, nedajbože, ne radi o suicidu. No, ta je mogućnost brzo otklonjena, jer je ministrant otkrio da u sakristiji nedostaje župnikova najljepša misnica, svete hostije te kalež i plitica za služenje mise. Župniku je naprosto prekipjelo, a kap koja je prelila čašu bilo je otkriće da je biskup unaprijedio njegova kolegu i prijatelja i to na mjesto koje je njemu davno obećao. Stoga se odlučio zazidati u sobicu gospodarskih zgrada na župnome posjedu i posve izolirati. U trenutku kada je ondje, oduševljen novostečenom slobodom, slavio svetu misu, prolazila je jedna starica, razgovarala s njime i otkrila zajednici gdje im je župnik. Došla je ponovno i kroz malenu ne zazidanu rupu na zidu, nakon desetaka i desetaka godina, ispovjedila je svoju gorku prošlost (bila je prostitutka u mladosti). Nakon toga uslijedili su redovi za ispovijed ispred zazidana župnika. Svi su se izredali, čak i njegovi neprijatelji, poput jednoga koji mu je svojedobno izmetom namazao ispovjedaonicu. Stotine i stotine ljudi počele su pristizati su iz drugih mjesta, a župnik je, otkrivši ponovno ljepotu svoga poziva, po cijele dane i noći samo ispovijedao. Pauzirao bi tek dok bi služio misu…
Ovo je ukratko prepričan sadržaj Verbumova hita „Kad župniku prekipi“, a priča je svojedobno bila aktualna i kod nas, nakon što je na sličan način nestao tridesetosmogodišnji frataru jednoj hrvatskoj biskupiji prije nekoliko godina, nakon čega je pet dana trajala strepnja da mu se nešto nije dogodilo. Kada su ga pronašli, u obiteljskom domu, kratko je objavio samo da više ne želi biti svećenik. No, da se to dogodilo u bilo kojoj drugoj službi ili na bilo kojem drugom mjestu, nikoga tako nešto ne bi zanimalo, jer je sličnih „pregaranja“ u svim profesijama, no kada se tako nešto dogodi svećeniku, onda se podigne silna prašina.
„Našu zajednicu duboko je potresao odlazak u svijet nekolicine braće iznad četrdesete godine života“, piše poznati teolog Anselm Grün u knjizi „Srednja životna dob – traženje smisla“, objašnjavajući kako su se tražeći razloge za napuštanje samostana nakon punih dvadeset godina redovničkog života suočili s fenomenom krize srednje dobi.
„Pogled u literaturu pokazao nam je da ‘midlelife crisis’ ne zahvaća samo mnoge svećenike i redovnike između četrdesete i pedesete godine života, dovodeći ih ponekad do napuštanja životnog poziva. Ne, životna prekretnica problem je za većinu ljudi i unosi pomutnju u njihov dotadašnji život. Promjena zvanja, napuštanje životne sredine, rastava braka, slom živaca, raznovrsne psihosomatske teškoće, sve su to znakovi neprevladane krize srednje životne dobi“, tvrdi Grün.
Međutim, on tu krizu, citirajući njemačkog mistika Ivana Taulera (1300.-1361.), smješta u kontekst pogodan za duhovni rast, tj. krizu vidi kao priliku za potpunu rekonstrukciju života kojim je čovjek dotad bio nezadovoljan.
„U krizi srednje životne dobi nije riječ samo o tome kako da se prilagodimo promjenama fizičkim i psihičkim datostima, niti o tome kako da se pomirimo sa slabljenjem tjelesnih i duševnih snaga, te kako da sredimo nove želje i čežnje, tako brojne na ovoj životnoj prekretnici. Riječ je daleko više o krizi koja zahvaća same temelje ljudskog bitka, koja postavlja pitanje smisla cjelokupnog života: Zašto toliko radim, zašto se umaram do iznemoglosti ne nalazeći vremena za sebe? Zašto, kako, čemu, zbog čega, za koga? Ova pitanja nameću se oko sredine života sve češće i stvaraju nesigurnost. Pitanje smisla života religiozno je pitanje. Za srednju životnu dob bitna je kriza smisla, što znači religiozna kriza. Riječ je, međutim, u isto vrijeme i o mogućnosti da se nađe novi smisao života“, tvrdi Grün, objašnjavajući kako „kriza srednje životne dobi za vjernika nije nešto što čovjeka zahvaća izvana, te se on, da bi je nadvladao, koristi vjerom kao izvorom snage“, tj. „u ovoj krizi Bog sam zahvaća čovjeka, tako da ona postaje prigoda za novi susret s Bogom i novo doživljavanje Boga. Ona je presudni odsječak na našem putu vjere, točka na kojoj se odlučuje koristimo li to Boga u mjeri da se obogatimo i sami sebe ostvarimo ili, nošeni vjerom, sebe i svoj život prepuštamo Bogu“.
Ivan Tauler kaže u svojim je propovijedima često govorio o četrdesetim godinama života, koje su svojevrsna životna prekretnica te da cjelokupni čovjekov napor donosi plodove tek nakon 40. i tek tada može postići „istinski mir duše“.
„Čovjek može početi što mu drago, može činiti mnogo toga, a ipak nikad neće naći pravi mir, niti će po svom biću biti čovjek neba prije četrdesete godine života. Prije te dobi, čovjek je zauzet mnogim stvarima, priroda ga naganja sad ovamo, sad onamo, mnogo toga njemu u njemu pod vlašću je prirode, a on umišlja da je sasvim predan Bogu“, piše Grun, dodajući kako je kriza presudna prekretnica na kojoj čovjek odlučuje hoće li ostati zatvoren sam u sebi ili se otvoriti Bogu i njegovoj milosti.
On krizu opisuje u šest ključnih točaka. Prva je konstatacija da je kriza uopće nastupila, što se kod redovnika koji su godinama živjeli duhovnim životom između 40. i 50. (meditacija, osobna i zajednička molitva, koralna molitva, klanjanje…) sve čini bljutavim i ni u čemu ne pronalaze nikakva zadovoljstva, osjećajući se praznima, iscrpljenima i nezadovoljnima.
„U takvom stanju teškoća je ovo: čovjeku više ništa ne znače dotadašnja vjerska opsluživanja, ali isto tako ne zna što bi mu drugo pomoglo. Oduzeto mu je ono na što je bio naviknut, a novo mu nije dano. Prijeti opasnost da s prevelikim vjerskim opsluživanjima odbaci i samu vjeru. Ne nalazi puta koji bi ga približio Bogu. Čini mu se da su promašena sva njegova duhovna nastojanja, u koja se dotad pouzdavao. Oduzet mu je oslonac vanjskih pomagala. Na kraju nije daleko od toga da, razočaran, Bogu okrene leđa. Pa ipak, po Tauleru, ova je kriza djelo Božje milosti. Bog sam vodi ljude u krizu, tjeskobu, ali time bi želio nešto postići. Želio bi čovjeka privesti istini, želio bi ga dovesti do samog dna duše“, piše Grun i navodi kako je sljedeći korak – bijeg.
„Reakcija bijega sasvim je razumljiva. Jer, malobrojni su oni koji znaju za pozitivnu ulogu ove krize srednje životne dobi. Većina gubi sigurnost i reagira na svoj način, obično stupnjevito. Svaki stupanj ima svoju ulogu. Vrijeme srednje životne dobi odlučujuća je stepenica na putu prema Bogu i prema ostvarenju svoje vlastite osobnosti. Bolna je to stepenica, koju bi mnogi najradije preskočili te na njezinu blizinu odgovaraju samoobranom i bijegom“, tvrdi Grun, dodajući kako nakon bijega slijedi faza zastoja, tj tapkanja na mjestu i nespremnosti za sljedeći razvojni korak i čvrsto vezivanje uz prijašnji način života.
„Ponekom čovjeku toliko se sviđa vlastito ponašanje (tj. način života i način pobožnosti) da se ne želi nikom povjeriti, ni Bogu ni ljudima, te pazi kao na zjenicu oka da se ne bi Bogu prepustio. Dođe li Gospodin s kojom opomenom, posredno ili neposredno, čovjek smjesta suprotstavlja svoje ustaljeno ponašanje, tako da se ne vidi ni traga obraćenju. Takav se čovjek brani od svega čime bi mu se Bog neposredno obratio i doveo ga u pitanje. Često se hvata za svoje pobožne vježbe, postavljajući ih između sebe i Boga. Njegova sigurnost, njegovo vjersko uvjerenje, važniji su mu od osobnog susreta s Bogom. Bog bi mu, naime, mogao bit opasan, mogao bi mu otkriti njegovo pravo stanje i prave razloge zbog kojih obavlja svoje pobožnosti“, piše Grun, otkrivajući da svakome tko prihvati krizu kao promjenu slijede faze samospoznaje i predanosti Božjoj providnosti.
„Čovjek mora napustiti mnogo toga ako se želi opredijeliti za dobro. Mora napustiti zlo, samovolju, vlastitu moć. Ali također i dobro, ukoliko ono sprečava napredak. Jer, dobro može biti neprijatelj boljega i čovjeka sprečavati na putu približavanja Bogu“, veli Grun, navodeći kako je zadnja, šesta faza, „rađanje Boga u čovjeku“, u njegovoj nutrini.
„Kriza srednje životne dobi ima, dakle, svoj cilj. To je prilika za proboj prema istinskome ljudskom bitku, prilika za odlučni korak naprijed na putu k Bogu“, veli Grun, a župnik s početka naše priče mogao je iz svoje zazidane jazbine izaći tek njezinim rušenjem bagerom, pri čemu je teško ozlijedio noge i ostao u invalidskim kolicima. Napisao je knjigu o svome iskustvu, koja je došla i do pape, kojega je njegova priča silno dirnula pa ga je imenovao biskupom u jednoj ruralnoj, demografski i ekonomski oslabljenoj biskupiji.
‘Taj čovjek ima viziju, podajmo mu sredstva da je provede u djelo. Bit će on sjajan biskup, osobito uspije li dati polet svećenicima starijim od osamdeset godina koji su ondje iznimno brojni“, rekao je papa o nekadašnjem župniku kojemu je u jednome trenutku njegove službe „pukao film“.
