Na traženje Hrvatske biskupske konferencije Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata potvrdio je da se sv. Leopolda Mandića časti kao zaštitnika osoba oboljelih od tumora u Hrvatskoj, priopćio je Tiskovni ured HBK. U dekretu Dikasterija koji potpisuje njegov pročelnik kardinal Arthur Roche i tajnik nadbiskup Vittorio Francesco Viola ističe se kako u Hrvatskoj bolesnici i njihove obitelji posebnom pobožnošću časte svetoga Leopolda Mandića iz Herceg Novog, prezbitera iz reda manje braće kapucina, koji je svoj život posvetio službi sakramenta pomirenja i koji je i sâm, vedrinom vjere, dugo nosio teško breme oboljenja od tumora, javlja Izvještajna katolička agencija IKA.
Potom se podsjeća kako je zbog toga predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Dražen Kutleša, prikupivši mišljenja biskupā, odobrio izbor sv. Leopolda za zaštitnika pred Bogom bolesnika u Hrvatskoj oboljelih od bolesti tumora. Nadbiskup Kutleša je nakon toga 4. siječnja 2023. uputio zamolbu Dikasteriju da taj izbor i odobrenje budu potvrđeni u skladu s odredbama o imenovanju svetih zaštitnika. Dekret o potvrđivanju sv. Leopolda Mandića zaštitnikom oboljelih od tumora u Hrvatskoj potpisan je 11. listopada 2024., na spomendan svetoga pape Ivana XXIII.
„Radi se o događajima koji su obilježili živote tolikih osoba. Ti događaji često ostanu skriveni u srcima, poput obraćenja i drugih velikih djela koja Bog izvodi. No neki događaji koji uključuju tijelo i zdravlje mogu se i znanstveno dokumentirati. To je slučaj kod mnogih čudesnih i neobjašnjivih ozdravljenja koja su uslijedila nakon zagovorne molitve nekome svecu. Ispitati te utvrditi autentičnost takva čudesnoga događaja – a nadasve ga definirati čudom – plod je brižljive istrage i stroge znanstvene provjere. Izdvojili smo tri istražena, dokumentirana i potvrđena ozdravljenja koja su se dogodila po zagovoru oca Leopolda. Upravo na temelju ovih čudesa odobrena je njegova beatifikacija i kanonizacija te je skromni ispovjednik iz Padove uzdignut na čast oltara“, piše „Giovanni Lazzara“ u knjizi „Apostol Božjega milosrđa – Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića“, a mi ovdje donosimo ta tri slučaja ozdravljenja po njegovu zagovoru.
Prvi je onaj Else Raimondi, rođene 30. lipnja 1922. u Cavazzani di Lusia (Rovigo) i u dobi od 22 godine, operirano joj je slijepo crijevo i preponska hernija u bolnici u Lendinari. Budući da se temperatura nije spuštala, a bolovi su se povećali, 16. travnja 1946. ponovno je podvrgnuta operativnome zahvatu. Zahvat je bio samo dijagnostički, no otkrio je prisutnost teška oblika tuberkuloze. Otpuštena je iz bolnice sa zlokobnom prognozom. Ukratko, za nju je bilo malo nade. U kući je bila prisiljena na potpunu nepokretnost budući da bi padala u nesvijest pri samu pokušaju da ustane i sjedne na krevet. Mjesni joj je župnik govorio o ocu Leopoldu (bilo je to četiri godine nakon njegove smrti) te je poticao da mu se moli. 30. srpnja počela je zajedno sa svojim bližnjima moliti devetnicu ocu Leopoldu za ozdravljenje. Djevojka je očekivala “milost ozdravljenja” 12. rujna, na blagdan Gospe od Pilastrella, koja se je slavila u svetištu u blizini Lendinara. Po završetku devetnice Raimondi tvrdi kako je vidjela oca Leopolda koji joj je na pitanje hoće li ozdraviti 12. rujna odgovorio: “Da, da, da!” Usprkos neizrecivim patnjama doživjela je onaj dan te je željela biti odnesena, s drugim bolesnicima, u svetište. Liječnik koji je pomagao bolesnicima u svetištu, kada ju je vidio, prepao se za njezin život i naložio da je odnesu kući. Navečer Raimondi je čula u sebi glas koji joj je uporno naređivao da siđe s kreveta. Odmah je izvršila naredbu te je, na nogama, rekla prisutnima: “Više me ne boli, više me ne boli, ozdravila sam! Jeste li vidjeli, oče Leopolde?” Upravo u tomu času stigao je liječnik koji je ostao zapanjen i odmah obavio pregled te ustanovio kliničko ozdravljenje.
Drugi je slučaj Paola Castellija, iz Pagnane di Merate (Lecco), rođena 1902. i u nedjeljno jutro 4. ožujka 1962. vraćao se sa svete mise i osjetio teške bolove u želudcu. Zvali su liječnika i on je odmah procijenio da je riječ o tešku slučaju i poslao ga u bolnicu u Merate gdje su ga zbog sumnje na prsnuće čira na želudcu odlučili odmah operirati. No liječnici su utvrdlili da se radi o “trombozi u području gornje mezenterične arterije s opsežnim infartkom tankoga crijeva”: velik dio utrobe bio je pogođen nekrozom. Prekinuli su operaciju. Nemoćni pred tolikim razarajućim zlom zatvorili su utrobu pacijentu te objasnili rođacima kako je bolesnikova sudbina neumoljivo zapečaćena. Iste večeri župnik mu je podijelio bolesničko pomazanje. Maria Brivio, bolesnikova žena, dugo pobožna ocu Leopoldu, zakačila je prije operacije suprugu na majicu medaljicu s likom oca Leopolda. Potom se je povukla u kapelu na molitvu i ustrajno molila tijekom nekoliko dana sigurna da će biti uslišana. Četvrte noći u bolnici, nakon što je uvjerila muža da pokuša malo odspavati jer od operacije nije uspio zaspati, izmolila je za njega dvanaest Očenaša. Još ih nije ni završila kada je njezin muž, u teškoj krizi, počeo vikati: “Loše mi je, loše mi je, umirem!” Usred noći upalila je svjetlo i ugledala ga posve oznojena i na smrt blijeda. Pomogla mu je da spusti noge s kreveta dok mu je brisala znoj. Pacijent je i dalje bio nemiran: “Umirem, umirem, ti ne znaš koliko mi je loše!” Očiju okrenutih unatrag, dok je ispuštao hropac, pao je ponovno na krevet. Žena je viknula: “Gospodine, budi volja tvoja!” Istoga je časa Paolo Castelli počeo vikati: “Ozdravio sam, ozdravio sam, nemam više ništa!” Ostatak je noći proveo u miru, razgovarajući sa ženom. Sljedećega jutra liječnici su ustanovili ozdravljenje, a 9. ožujka su prestali s liječenjem.
A treći je slučaj Elizabette Ponzolotte, rođene 1925. u mjestu Trentina di Ronchi di Ala. Imala je 52 godine kada je dospjela u bolnicu u Ali zbog bolova u srcu zbog gripe, no 24. ožujka osjetila je jaku bol u desnomu stopalu. Nije se mogla pomaknuti te su je morali odnijeti do kreveta. Bolovi su se nastavili i pojačali; ukratko, noga – koja joj je već stvarala probleme kod kretanja – postala je natečena te je poplavila sve do koljena. Toliko je trpjela da je svojim žaljenjem uznemiravala ostale pacijente. Morali su je premjestiti samu u sobicu gdje je jedna bolničarka stalno bila uz nju. Liječnici su dijagnosticirali “postemboličku ishemiju lijeve noge povezanu s bolesti srčanim zalistaka”. Klinička se slika nije promijenila usprkos energičnu liječenju; štoviše, bilo je sve gore sljedeća tri dana tako da se na nožnim prstima pojavila i gangrena. Situacija je bila teška, a pacijentica u smrtnoj opasnosti. 27. ožujka, oko podne, njezini su se liječnici odlučili za žurnu amputaciju noge, visoko iznad koljena. Ona se tome suprotstavila i rekla da ne će prihvatiti nikakav zahvat sve do sljedećega jutra. Kasnije će ispripovjediti: “Kada su mi liječnici rekli da mi, ako me žele spasiti, moraju amputirati nogu, odgovorila sam kako toga časa ne prihvaćam tu operaciju jer sam iščekivala odgovor od svojega ‘pouzdanika’, a mislila sam na blaženoga oca Leopolda. Pojačala sam molitvu blaženiku držeći neprestano njegovu sliku s relikvijom na bolesnoj nozi. Neprestano sam ponavljala: ‘Oče Leopolde, pomozi mi, pomozi mi!’”
“Kada je bolničarka izišla i kada sam ostala sama u sobici u poluležećemu položaju, poduprta jastucima, ugledala sam kako ulazi fratar kapucin, malen, s bijelom bradom. Odmah sam ga prepoznala: bio je to otac Leopold. (Koji je umro 1942., a ovo se zbivalo 1977. – op.) Gledao me i smijao se. Došetao je do kreveta, pogledao u nogu i rekao: ‘Znam da puno trpiš i da trebaš još puno zla podnijeti, ali noga će biti spašena.’ Ja odgovorih: ‘Sve to prihvaćam drage volje samo da mi noga bude spašena.’ Nasmijao se i polako izišao. Briznula sam u plač. Bol na nozi je nestala, osjetila sam kako se polako zagrijava i mogla sam je micati. Zaspala sam. Četiri prethodna dana nisam spavala ni jednoga časa. Kada je došla bolničarka, čudila se što mirujem. Pogledala je nogu i vidjela da je topla poput druge. Rekla sam joj da sam vidjela oca Leopolda, a ona mi je, ganuta, savjetovala da zahvalim Bogu i ocu Leopoldu koji mi je izmolio zdravlje”, posvjedočila je, a svoje svjedočanstvo nastavlja dr. Kuel: “Ujutro, u 6 sati, probudio sam se čudeći se što me nisu zvali gospođi Ponzolotto. Odmah sam otišao u njezinu sobu da vidim što se dogodilo, spreman čuti kako je preminula. Naprotiv, našao sam pacijenticu posve mirnu. Pregledao sam bolesnu nogu te, s čuđenjem, ustvrdio kako je zadobila normalnu boju i temperaturu, očit znak normalne i potpune cirkulacije.”
Drugi liječnici, uključujući i one koji su dan prije trebali obaviti amputaciju, obavili su preglede i ispitivanja, ali nisu mogli drugo nego ustanoviti neobjašnjivo ozdravljenje. Nakon što je otpuštena iz bolnice, gospođa Ponzolotto vratila se svojim kućnim poslovima. Osnovano je povjerenstvo koje je pažljivo ispitalo ova tri događaja, između bezbrojnih drugih koji su pripisani zagovoru oca Leopolda. Ispitivanje je prvo obavljeno na biskupijskoj razini, a potom ga je obavilo Papinsko liječničko vijeće u Rimu. Svako od ova tri ozdravljenja prosuđeno je kao “neposredno, savršeno, trajno, naravno neobjašnjivo“.
