11. OBLJETNICA

Sjećanje na fra Zvjezdana Linića: Reci svima da samo ljubav liječi

Na obljetnicu fra Zvjezdanove smrti prisjećamo se susreta i razgovora s njim u posljednje dane njegova života

Autor: Darko Pavičić
event 20.12.2024.
Photo: Tomislav MIletic/Pixsell
Jedanaesta obljetnica smrti fra Zvjezdana Linića

Kad se razbolio, samo je odmahnuo rukom kao da se to ne tiče njega nego nekoga drugoga. Naime, nakon što se vratio s putovanja u Hercegovinu, obuzela ga je iznenadna slabost i fra Zvjezdan Linić pozvao je svojega liječnika, koji je kritizirao njegov ubrzani stil života, jer je jedan dan otputovao i održao duhovnu obnovu, a već se drugi dan vratio, poput mladića, a ne kao da je prešao sedamdeset godina…

Brzo se doznalo da nije riječ samo o iscrpljenosti, već da se radi o „nekoj cisti“ na mozgu. A on je i dalje zbijao šale na svoj račun, govoreći kako su mu liječnici napokon pronašli nešto u glavi! Strpljivo je u bolnici podnio temeljita liječnička ispitivanja, koja su pokazala da se ne radi o cisti, nego o zloćudnom tumoru, koji čak nije ni operabilan, pa ga se može liječiti samo kemoterapijom.

– Liječnik mi kaže da ga ne bi bilo dobro dirati, jer da bih mogao nakon operacije izgubiti svoju osobnost, postati netko drugi, a to ne želim – rekao je tada nakon povratka iz bolnice, kada je djelovao nimalo zabrinuto, baš kao i kad je krenuo na dogovorenu kemoterapiju.

– Pogledaj me, imam bolju kosu od tebe! – kazao mi je nakon niza kemoterapija, ne gubeći nimalo od svoga vrckava duha, po kojemu je bio poznat i kojim je znao u trenu razriješiti najzamršenije i najneugodnije situacije. To je bilo na početku ljeta 2013., kad je u Tabor došao i fra Ivan Matić, koji mu je počeo pomagati pri seminarima duhovne obnove, od kojih fra Zvjezdan ni po koju cijenu nije želio odustati i držao se rasporeda isplaniranog do posljednjeg dana ove godine. No, plan seminara je ostao, godina je došla kraju, a fra Zvjezdan preselio se u vječnost.

Za sve koji su ga izbliza imali priliku upoznati i s njime surađivati ostat će poput svjetionika u vremenu, jasnog orijentira u običnim i neobičnim životnim situacijama, a ponajviše u onim rubnim, koje su mnoge ljude upravo u njegov Tabor u Samoboru dovele kako se ne bi sunovratili s one strane života, nego pronašli novi put i smisao. A taj su put i smisao pronalazile tisuće i tisuće ljudi, deseci tisuća, zapravo već stotine i stotine, jer je kako kroz Tabor godišnje prolazilo oko 25.000 ljudi, pa nije teško izračunati koliko je to u 15 godina otkako je Tabora dok ga je on bio vodio i koji je upravo zahvaljujući fra Zvjezdanu postao nezaobilazna točka suvremene evangelizacije i pastorala Katoličke crkve u Hrvatskoj. I ostao je to i danas, vođen njegovi nasljednikom fra Ivanom Matićem.

– Ne dolaze u Tabor samo ljudi koji su u graničnim situacijama. Dolaze produbiti svoj duhovni život. Kažem ljudima na početku duhovne obnove da ako netko među nama misli da je svet i apsolutno dobar, onda ga molim da ide kući, jer tu nema što raditi – rekao je u jednom razgovoru kada smo pričali o tome kako zapravo funkcionira Tabor, a još više on sam kao karizmatik, kako nije volio da ga se zove. Radije je govorio da “ima neke darove”, ali da ni to nije ništa posebno, jer da te darove imaju i drugi ljudi.

– Ne treba njima mahati. Nisam ja veći karizmatik od nekog pobožnog ispovjednika kojemu ljudi rado odlaze. Imam lakoću govora, što je Božji dar, zatim imam ljubavi u srcu dok slušam čovjeka, imam vjeru u Boga da Bog pomaže i zato se molim za ljude koji su u potrebi – rekao nam je za 45. obljetnicu svoga svećeništva, i ne sluteći da će upravo s opakom bolešću nestati ta “lakoća govora” te da će sa svojim posjetiteljima najčešće posljednjih mjeseci života sjediti u šutnji i međusobnim pogledima razmjenjivati čistu ljubav.

Dirljivi susret karizmatika

A upravo je ljubav bila središnja tema njegovih misli i poučavanja, pa nikad nije zaboravljao govoriti o ljubavi kao “modus vivendi” za svakog čovjeka, jer samo ljubav može pobijediti mržnju, zlo, nepravdu…

– Odlično da si sad nazvao! Možeš li odmah doći da mi ga pomogneš podići iz kreveta, jer sam sama, a on se upravo budi – rekla mi je dan uoči blagdana sv. Franje te 2013. njegova rođena sestra Neda, koja je uz fra Zvjezdana bdjela doslovce sve ove dane i noći otkako je obolio, uz još jedan bračni par i najbliže suradnike te obiteljskog liječnika dr. Slavka Lovasića, koji ga je posjećivao baš svaki dan. Budući da sam tada stanovao blizu Tabora, brzo sam se spremio i u roku nekoliko minuta bio sam uz njegovo uzglavlje…

– Ovi su mjeseci njegova najveća duhovna obnova, jer tisuće ljudi neprestano moli otkako se on razbolio – rekla je sestra Neda, kad smo mu zajednički pomagali da sjedne u invalidska kolica (u kojima je dolazio praktički do samoga kraja na svaku duhovnu obnovu, na misu ili klanjanje!). Nakon toga, otišli smo do zbornice i premda je teško ili gotovo nikako govorio, nakon što sam mu rekao da ga mnogi pozdravljaju, mole se za njega i vole ga, prekinuo je višednevnu šutnju i jasno rekao: – Samo ljubav liječi! Samo ljubav liječi! – Bile su to njegove posljednje jasno izrečene riječi koje sam čuo, zvučne poput nekog kategoričkog imperativa za razumijevanje života, premda sam kao novinar s njim napravio na desetke intervjua i tekstova, ali ove posljednje, čini se, zauvijek će mi se urezati u pamćenje.

Baš kao što će u pamćenju ostati jedan susret iz rujna te 2013., za koji nikad nisam mislio da će se upravo zbog nagle fra Zvjezdanove bolesti stići dogoditi. Naime, tada već teško bolesnog fra Zvjezdana posjetio je vlč. Zlatko Sudac, s kojim je nekad blisko surađivao, ali su im se posljednjih godina njegova života putovi nekako neobično razišli. Bio je to dirljiv susret dvojice velikih karizmatika, prijatelja i pravih istomišljenika, koji su svoj svećenički poziv odrađivali na neuobičajen i nestandardan način, poput evanđeoskih pastira tražeći one najizgubljenije ovce iz svoga stada, kako bi im spasili dušu i omogućili spokojan i sretan život.

Upravo u tom spašavanju ljudskih života fra Zvjezdan izgradio je svoju karizmu i pridobio povjerenje ljudi, koji su se s velikim pijetetom oprostili upravo u njegovu Taboru, kojega je fra Zvjezdan sazdao poput duhovne oaze u današnjem svijetu, u kojoj su svi željni ljubavi mogli pronaći okrjepu.

Premda ga popularnost u tome radu nije mogla zaobići, nikad nije isticao sebe.

– Mnogi govore idealistički o seminarima, pogotovo ako su osjetili poboljšanje i pomoć u svojim tegobama. Ako je nekoga prestala boljeti glava, onda će to svima rastrubiti, zar ne. I drugi se svećenik može pomoliti za nekoga, dati mu bolesničko pomazanje, ali to ljudi povezuju sa mnom. Bio sam u Kanadi kod naših Hrvata i jedna mi gospođa veli: “Vi ste taj fra Zvjezdan kojemu se Majka Božja ukazala iza oltara!” Vidite da se svašta priča, pa ta fama zacijelo podiže i zanimanje ljudi da me upoznaju. No, želio bih da me ljudi prepoznaju kao čovjeka ljubavi, koji želi drugoga prihvatiti i čuti s ljubavlju – rekao je godinu dana prije smrti, u jednom intervujuu, kad smo razgovarali upravo o tajni njegova uspjeha. Koja se, dakle, skrivala isključivo u njegovoj ljubavi. Ljubavi prema Bogu i ljubavi za čovjeka. Čega smo svjesni i danas, jedanaest godina otkako nas je napustio.

15.12.2008.,Zagreb – Savska,u kino dvorani Studentskog centra predstavljena je knjiga o Zlatku Sudcu “Razgovori” autorice Dunje Ujevic, a o knjizi su govorili don Zivko Kustic i fra Zvjezdan Linic. rPhoto: Patrik Macek/Vecernji list

Pročitaj više

POPULARNI DOMINIKANAC ZA VJERUJEM.HR

Ako ljudima odgovaramo s kopiranim sadržajem poruke dobro je ipak učiniti ju osobnom i na početku uz zahvalu navesti ime osobe kojoj se ona odgovara

ONDAŠNJI JELOVNICI

Kruh se jeo uz svaki obrok, s tim da su obični ljudi pripremali kruh od ječmenog brašna, a oni imućniji od pšeničnog. Ječmeni kruh bio je tvrd, sladunjav

Najznačajniji fenomen srednjovjekovne religioznosti je hodočašćenje. Gotovo je svatko u ranom i kasnom srednjem vijeku, barem jednom godišnje, ovisno o staležu, imovnom stanju i pobožnosti, hodočastio u neko udaljeno ili bliže svetište