Kada sam prije koju godinu turističkim autobusom putovala kroz pustinju ususret legendarnom hramu Abu Simbel, shvatila sam što je to toliko moćno u bespućima pijeska, kamena, tišine, svemirske prašine, vjetra i svjetlucanja. Nakon dva sata – evo nas u malom pješčanom zdanju – kafiću usred ničega! Nikada kava nije tako prijala kao tada, na ćilimu pod strehom, usred pustinje. Ivan Krstitelj, Isusov preteča, boravio je u pustinji prije propovijedanja i predstavio se kao „glas koji viče u pustinji“, koji poziva ljude na obraćenje od grijeha.
Sam Isus išao je u pustinju prije javnoga djelovanja; čini s da se u pustinji događa najviše dramatičnih susreta između čovjeka i Boga, čovjeka i Zloga. Ondje je život sveden na bitno, na preživljavanje; vreba glad, žeđ, zvijeri, razbojnici i kojekakve napasti, napasti da se odustane od borbe.
Dogodilo se to i Ericu-Emmanuelu Schmidtu, dvadesetosmogodišnjem francuskom profesoru filozofije, agnostiku do kosti. U ekspediciji pustinjom na jugu Alžira odvojio se skupine i zalutao na silasku s brda u gorju Hoggar, gdje je morao provesti noć. Kako bi se zaštitio od hladnoće, ukopao se u zemlju. I usred noći, iznenada, obuzela ga je nadnaravna toplina, mir, svjetlo, sigurnost – Vatra. „Zašto tu vatru ne nazvati Bogom?“, napisao je kasnije u knjizi Noć vatre. U susretu s Bogom, kojega je doživio kao „vatru“, postavio je neka pitanja i dobio odgovore. Najvažniji odgovor koji je dobio (uz ograde koje mistika postavlja moći ljudskoga jezika), odjeknuo je ovako: „Čemu me On naučio? ‘Sve ima neki smisao. Sve je otkupljeno’.“ Ne možemo sami iskupiti grijehe, ne možemo sami konstruirati smisao, no postoji Netko tko može, Svjetlo bez tame, Vatra koja pročišćava i u kojoj sve postaje jasno.