Nedavno sam sanjao neki čudan rat
Kako imam čarobnu strijelu i jašem sunčev zrak
I vojska je nekakva čudna od igračaka bila sva
S jedne strane lutke, s druge vojnici od olova
[„U mojim snovima“ – Glasnici nade]
Cijeli ovaj svijet ispresijecan je granicama. Staze i putovi kojima koračamo il’ se vozimo, označeni su znakovima ograničenja, zabrana – a naš ljudski život obilježen je sjećanjima.
Krajevi, koje hrvatski narod nastanjuje, posebni su jer su ispresijecani granicama koje dijele istočno od zapadnog Rimskog carstva; dijele pravoslavne kršćane od katolikâ, dijele kršćane od muslimanâ. – Još je toliko pričâ i pjesama koje se prenose s koljena na koljeno, a pričaju o hrabrosti i budnim čuvaju sjećanja na stare granice između Turskog i Austro-ugarskog carstva.
– Sve je to povijest, kazat’ ćemo; zašto se onda vraćat’ unazad tol’ko daleko, zašto uvijek iznova kopat’ po sjećanjima?
Točno, kažem ja, ne treba ići tol’ko daleko; ali, zar se ne treba ni sjećati? – Naime, kad su sjećanja u pitanju, čini se da smo mi Hrvati u tome posebni – i to zato što sve pre-brzo zaboravljamo.
No, kad su sjećanja u pitanju, mene ne brine to vraćanje unazad, ni kopanje; čini mi se da bi puno bolje, kad bismo se upitali: kako ozdravit’ sjećanja? Kako ih izliječit’?
Prvu stvar koju trebamo zajedno s drugima činit’, jest – prizvat’ sjećanje na Bogo-Čovjeka koji je u noći prije svoje smrti, okupio oko sebe učenike i dao im svoje tijelo i svoju krv, i rekao im: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen!“ [Lk 22,19]
Zajedno, dakle, s onima koje zovemo braćom i sestrama u vjeri, zajedno s njima prizvat’ to prastaro sjećanje – po sebi je to čin ozdravljenja, čin potpune i ranjive ljubavi koja preobražava sva druga sjećanja, kol’ko god ona teška i tužna bila.
U svjetlu Kristova križa na kojemu se naš Spasitelj uvijek iznova razapinje za svakoga od nas, jedino dakle u tom svjetlu i u ozdravljenom sjećanju moći ćemo bez straha gledat’ u ono što je prošlo.
A istinsko ozdravljenje sjećanja dogodit će se onda – kad se ljudi, koji su po mnogo čemu bili i ostali različiti, kad se zajedno počnu sjećat’ onoga što je bilo patnja i poniženje svima – i jednima i drugima. – I pri tom nikad’ ne zaboravit’ na molitvu!
Dok slavimo euharistiju, okupljeni kao zajednica oko istog stola, mi prizivamo sjećanje na Isusa. U naše molitve mi tada uključujemo i sve naše drage pokojne – sve ubijene i nestale, sve ponižene i bez suđenja osuđene, izbjegle i prognane…
– Za sve njih mi čuvamo mjesta u našim molitvama. Njihova žrtva slika je Kristove žrtve na križu, koju mi kršćani svakoga dana i svake nedjelje ponovno oživljavamo u slavlju svete mise, pod prilikama kruha i vina.
U tom svetom činu gozbe-euharistije mi zajedno slavimo Posljednju večeru, muku, smrt i uskrsnuće Bogo-Čovjeka Isusa Krista, koji je umro na križu, a kojega je Bog uskrisio od mrtvih.
Na koju god stranu da se okrenemo, posvuda oko nas toliko je ratnih stradanjâ i razaranjâ; Ukrajina, Gaza – sve jedan za drugim, veći od većega – zločin protiv čovjeka i čovječnosti!
Sinoć sam opet sanjao neki tužan san
Kako vidim malog dječaka što plače čitav dan
Gladan je i kruha traži za majku i oca svog
Jučer su vojnici zla srušili njihov dom
[„U mojim snovima“ – Glasnici nade]
Naša sjećanja su kroz ove dane posebno uz tužnu 33. obljetnicu vukovarskih stradanjâ.
Rat je pokrenuo mnoge sile zla. One nisu začepljene u boci, već su tu negdje. Posijane sjemenke zla bude i pitanje: je li dovoljno samo jednom godišnje spomenut’ se onoga, što je ostavilo neizbrisiv trag u dubinama osobnih životâ i u kolektivnom sjećanju?
Ne obvezuje li Vukovar na aktivno i trajno sjećanje? – I to ne sjećanje radi gajenja nekakve mržnje, nego radi istine koju smo dužni tražit’!
Poticaj za ova i ovakva razmišljanja mi je Riječ Božja iz Evanđelja po Marku, koja pred mene stavlja isto pitanje: kad nam se dogode ozbiljne stvari u životu – i kad nas život pritisne, jesmo li onda na strani Istine ili smo na strani interesa?!
Točno je, da sve prođe – k’o što su prošle i ove 33 godine; ali i sve dođe na svoje, sve dođe na naplatu; svi plate, kad-tad.
– U svemu tomu, najviše fascinira čovjeka spoznaja o sebi samome: kol’ko sam u danom trenutku bio Čovjek, a kol’ko lažac?!
Dok pravi Čovjek uvijek stoji uz Istinu, pa makar visio i na Križu – lašci se bez imalo srama okreću onako kako vjetar puše. S lašcima je uvijek tako, njima je interes radi interesa, a ne radi Istine.
U Životu je uglavnom pitanje Istine – pitanje interesa; zato svaki drugi interes osim Istine, jest na štetu Istine.
Zanio se bio agresor, zaboravila ona bradata lica na istinu koja kaže, da nijedna sila nije dovijeka!
Danas, 33 godina kasnije, noć se i opet nadvila nad svježe grobove i čita imena svojih poznanikâ. Majke zatvaraju dvorišne kapije, da više nikad ne dođe zlo koje je njihove voljene i drage otelo iz njihovih životâ.
Ništa neću pitat’ heroje, pustit’ ću ih nek u miru spavaju, mnogi na još ne-znanim mjestima – poput onog mladog Francuza, čije zemne ostatke oslobođene od svake muke njegova Majka još traži.
Gledaju nas s druge strane neba. Da mi je zamislit njihove poglede.
– Jesu li ponosni, dok gledaju nas danas?
– Je li njihov Grad onakav, za kakvog su se oni borili?!
– Je li njihova Domovina onakva, kakvu su je sanjali i za kakvu su život dali?!
– Ili mi od njih i opet moramo skrivat svoje poglede?! Jer nam je mnogima i danas sve-svejedno!
Kad sve prođe i kad dođe kraj, posebno tada nije nimalo lako nosit’ se sa spoznajom da sam kumovao protiv Istine radeći isključivo za svoj interes.
Najbolniji su postovi nakon takvog otrežnjenja. Kad čovjek shvati, na kojoj god funkciji bio, da Istini treba služit’ bez osobnog interesa – da bi se za plaću dobilo samo Nju / Istinu, onda nije nimalo bitna funkcija, položaj.
– O da su političari s koje god strane – naši-njihovi-ne-bitno, da su samo ovaj detalj uzimali više ozbiljno! – gdje bi nam bio kraj?!
Prekjučer, 18. studenog, krenuo sam u 1.00s ujutro s članovima Dominikanske mladeži (DOMA) iz Rijeke put Vukovara (prvi put na taj dan), da bismo i mi stigli na „Kolonu sjećanja“ i cjelodnevni program koji će svoj vrhunac imat’ na Vukovarskom groblju u 13.00s., u slavlju svete mise – za sve žrtve u Domovinskom ratu.
Usput smo uzeli u naš autobus i grupu mladih iz Zagreba, s Pešćenice – zajedno s Fr. Ivanom Dominikom Iličićem; svi smo onda zajedno krenuli put Vukovara.
Željeli smo i mi koračat’ u „Koloni sjećanja“, od Vukovarske bolnice, pa sve do groblja gdje će se slavit’ sveta misa.
Slaveći euharistiju, htjeli smo se sjetit’ sviju ubijenih i nestalih, ali i sviju živih; Crkva zemaljska tada moli zajedno s Crkvom nebeskom; to je vrhunac onoga lijepoga u našoj kršćanskoj vjeri, što budi nadu u uskrsnuće i u ponovni susret.
Veličanstveno je bilo biti dio tolikog broja onih koji su došli sjećati se i moliti za pokoj onih koji su svoje živote dali za ono u što su vjerovali.
Posebno sam bio ponosan, kad sam došao pozdravit’ moje zemljake iz Lašvanske doline, koji su pješačili 6 dana – da bi stigli u Vukovar. Stajali su zajedno s hrvatskim barjakom, na kojem je pisalo: „Hodočašće, Srednja Bosna – Vukovar“.
A onda, kako se kolona polako stvarala, naprijed su stale stotine i stotine mladih u bijelim majicama, na kojima su pisala imena poginulih i ubijenih u borbama u Vukovaru.
Naravno da je tako velik broj sudionika od samog početka usporavao normalan hod kolone te je koračanje bilo naporno i s puno stajanja.
Govorio sam najprije sebi, a onda i mladima s kojima smo Fr. Ivan D. i ja bili krenuli, da su sjećanje i molitva od velike važnosti, i da je to glavni razlog – zašto smo prevalili toliki put.
I kako smo se u koloni približavali vukovarskom groblju, moje razočaranje bivalo je veće i veće, posebno zato što sam svojim očima gledao kolika se masa ljudi odmah vraćala s groblja.
Koračao sam u tišini, ali uši su i ne htijući slušale, što se sve u blizini govori. Toliko prodavanje pameti, toliko šupljih priča na jednome mjestu, teško da se tog dana moglo naći igdje drugdje.
Svi su nešto bili pametni, kako ovoliku masu sudionika bolje organizirat’, kako napravit’ bolji program…
A na pitanje – hoće li ulazit’ u groblje, hoće li ostat’ na svetoj misi? – samo bi se čulo: ma mislim da to nema smisla, bolje da malo negdje sjednemo… vidio sam, da ima ondje dobar roštilj, tamo se toči pivo…
Ipak, najveće je moje razočaranje bilo onda, kad sam vidio mlade u bijelim majicama i s imenima poginulih branitelja, kako prije samog ulaska u groblje prave zaokret – i u velikim grupama se vraćaju u grad.
Htio sam stat’ ispred sviju njih i pitat’ ih: ej, ljudi, pa zašto ste vi uopće došli?!
– Molitva i sveta misa, pa to je onaj vrhunac naše kršćanske zahvale svima njima koji su svoje živote dali, da bismo mi mogli slobodni i u svojoj Državi živjet’ ovaj današnji dan!
Tim više mi je bilo drago, što su mladi iz Dominikanske mladeži (DOMA) svi do jednoga ostali zajedno s nama svećenicima na groblju, gdje smo slušali lijepe riječi iz propovijedi Zagrebačkog Nadbiskupa mons. Dražena Kutleše – i molili se zajedno s okupljenim vjernicima za vukovarske i naše heroje.
Neka im je svima pokoj vječni u Božjem okrilju!
Počivali u ljubavi Božjoj. Amen.
Pater Anto Bobaš
