Prisjećamo se omiljenog kardinala Franje Kuharića i nekih zgoda iz njegova života, a o kojima je on rado razgovarao i dijelio ih s novinarima u brojnim intervjuima. Jednom zgodom otkrio je i kako je postao svećenikom, a kasnije i kardinalom Rimske crkve.
„Moj polazak u svećenike nije bio nekakva ‘drama’, nego je sve išlo na najmirniji način. Ja sam iz ‘sjemeništa obitelji’ ušao u sjemenište Zagrebačke nadbiskupije. Vjerski život koji sam živio u obitelji jednostavno nastavio se u sjemeništu. Naravno, sjemenište je ustanova, u kojoj postoji nada da će oni koji uđu ići prema svećeništvu, no to nije obveza. Zanimljivo je da je bilo velikog osipanja oni koji su počeli do onih koji su dovršili. Na primjer, u mom razredu 1931. bilo nas je 115, a svećenicima su postala samo petorica“, rekao je u razgovoru povodom 50. obljetnice svoga svećeništva, u lipnju 1995., zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić, koji je bio jedan od te petorice ondašnjih sjemeništaraca, a koji u tim školskim danima nije mogao ni slutiti kako će izgledati njegov svećenički poziv u burnim vremenima komunizma i progona Crkve te prelaska u demokraciju.
Franjo Kuharić rodi se kao trinaesto i posljednje dijete u obitelji Ivana i Ane rođene Blažić 15. travnja 1919. u Pribiću, selu nedaleko Stepinčeva Krašića, tj. u dijelu između gradića Jastrebarskog i žumberačkog gorja, koje se danas naziva „dolinom kardinala“. Pučku školu završio je u ljeto 1931. i iste godine upisuje Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati. Bio je odličan učenik, a kao gimnazijalac isticao se i po pismenim sastavcima objavljenim u đačkim listovima.
„Kada se pođe tim putem, razmišlja se o svećeništvu kao o životnom pozivu“, rekao je kardinal Kuharić. „To je u početku nešto vrlo općenito i nedefinirano, ide se i iz godine u godinu, raste se, više razmišlja i konačno se u bogosloviji mora opravdati svoj poziv. Zapravo, kada sam kretao u svećeništvo, onda sam zamišljao svoju svećeničku službu kao onu koju sam doživljavao u djetinjstvu, a to je bio moj svećenik na župi.“
No, na vjeru dječaka Franje Kuharića silno je utjecala vjera njegove majke, za koju je u jednoj televizijskoj emisiji ispričao kako bi ga vodila sa sobom u crkvu dok je još bio posve malen i on bi, dok je ona dugo i tiho molila, često znao zaspati pokraj nje na crkvenoj klupi. „I tako sam upijao vjeru“, rekao je kardinal Kuharić.
„Majka je odgojiteljica vjere. Obitelj je odgojitelj vjere, gdje djeca rastu u toj klimi. Majka je odgajala moju vjeru otkad sam počeo pamtiti. Recimo, molitva. Molitva je odgajala moju vjeru. Ali kada sam počeo govori o svećeništvu, onda sam počeo gledati u svećenika. Na mome horizontu tada se pojavio ideal svećenika u licu krašićkog župnika Pavla Srketića. On mi je imponirao i svojim životom, i svojim propovijedanjem, i svojim postupcima u svom svećeničkom zvanju. Ja sam sebe zamišljao kao nekog budućeg župnika, i to župnika neke gorske župe, jer sam volio prirodu, a u župi imati jednostavne ljude“, priznao je u kardinal Franjo Kuharić. Tako je i započeo svoj svećenički put, nakon završene teologije i filozofije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1945. kada je zaređen za svećenika.
„Ali, počeo sam u okolnostima koje u mladosti nisam predviđao. Nisam predviđao progon, nisam predviđao da ću naslijediti župnika koji je bio ubijen, a zatim župu u kojoj je svećenik bio ranjen. U našoj pripravi za svećeništvo nisu se nazirale takve konture budućnosti i tek kada smo zaređeni 1945. očitovalo se što će se događati“, ispričao je kardinal Franjo Kuharić.
Zapravo, sam trenutak ređenja te 1945. bio je vrlo dramatičan, jer je zareditelj, nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac, mladim svećenicima poručio kao ih šalje u „krvavu kupelj“, sluteći i osobni progon i progon svećenika i Katoličke crkve koji će uslijediti po dolasku komunista na vlast. No, kada su čuli te riječi iz Stepinčevih usta, mlade svećenike nije bilo strah, već su spremno prihvatili svoju službu.
„Nije nas bilo strah. Mi smo na to računali. Za to smo se spremali i jednostavno bili smo pomognuti Božjom milošću. Čovjek se drukčije ponaša kada je prepušten sam sebi, a drukčije kada ga vodi vjera i ako vjerom proživljava situacije. To su različita gledanja neke situacije i onaj tko gleda samo ovozemaljski, može biti zbunjen i prestrašen, jednostavno – može kapitulirati. Ali tko u vjeri prolazi kroz situacije, onda on u toj vidljivoj pojavnosti događanja gleda neku višu perspektivu. On vjeruj eda je i u takvoj situaciji Bog bliz čovjeku ako mu se čovjek povjeri“, objasnit će kardinal Kuharić, dodajući kako je „vjera u svom najbitnijem odnosu prema Bogu potpuno predanje Bogu. To nije naša sposobnost, niti mudrost ili hrabrost, nego je to milost, dar. Tako se čovjek može suočiti sa smrću bez straha, jer vjeruje da smrt nije konačnica. Vjera u nosi u čovjeka novu dimenziju, novu viziju samoga čovjeka i vlastite egzistencije, u odnosu prema svijetu, povijesti, događanjima“.
„Svoje sam svećeništvo započeo 1945., dakle, počeo sam sa socijalizmom, a bio sam zaređen 15. srpnja. Zaredio me nadbiskup Stepinac, nas dvadeset i dvojicu. I onda smo već osjećali klimu u samoj propagandi, kako se pisala u novinama o Stepincu, Crkvi. Osjetili smo ono što smo znali da se događalo u Sovjetskom Savezu. Prema tome, mi nismo očekivali korektan odnos. Mi smo očekivali progon i mi smo za taj progon bili i psihološki pripravljeni i molitveno pripravljeni. Ako čitate Evanđelje, Isus je rekao svojim učenicima da će biti progonjeni i da će misliti da služe Bogu kad ih budu ubijali. Mi smo ušli u taj novi sistem života s raspoloženjem pripravnosti da smo i mi također izloženi određenim šikanacijama i progonima a do koje će mjere to ići, nitko nije mogao predvidjeti. Znali smo da je u Rusiji bilo krvavo, a poslije se dokazalo da je tako bilo i kod nas. Nama mladomisnicima nadbiskup Stepinac rekao je za objedom: ‘Šaljem vas u krvavu kupelj.“. A duhovnik koji nas je pripremao za ređenje rekao je da smo, ako odslužimo samo jednu misu, odslužili smisao svoga svećeništva“, ispričao je Kuharić.
„Tako da mi nismo u tome momentu, kada nam je rekao da nas šalje u krvavu kupelj, bili prestrašeni, jer smo vjerovali. Bog je vodio naš život i nismo mogli predvidjeti sve putove toga života, niti sva ta djelovanja. Nisam znao ni gdje, ni kada, ni što, nego sam se predao!“, posvjedočit će kardinal Kuharić, koji svoja prva pastoralna iskustva stječe kao kapelan u župi Radoboj nedaleko Krapine u Hrvatskom Zagorju, gdje ostaje svega deset mjeseci. A u Radoboj odlazi, gotovo, slučajno.
„Došao sam u kancelariju Nadbiskupskog duhovnog stola pitati kancelara kada ću dobiti dekret, jer je od mlade mise prošlo gotovo mjesec dana. Upravo je tada k njemu došao župnik iz Radoboja tražiti kapelana“, posvjedočio je Kuharić. Župnikom postaje 1. rujna 1946. u Rakovu Potoku, gdje mu je povjereno istodobno i upravljanje novoosnovanom župom Pavučnjak, a budući da je istoga mjeseca u župi sv. Martin pod Okićem ubijen župnik Pavao Bedenik, mladom je Kuhariću povjerena i ta župa. Bilo je to vrijeme učestalih napada na svećenike, a nadbiskup Stepinac pri dodijeli prvog župničkog dekreta svome mladom svećeniku rekao je za Rakov Potok da je „mali Staljingrad“.
„Nakon deset mjeseci provedenih u Radoboju, pozvao me kancelar i rekao da će me poslati za upravitelja župa Rakova Potoka i Pavučnjaka, koje su bile nove župe dijeljenjem župe sv. Martina pod Okićem. Ta je nova župa imala samo trošnu crkvu kraj ceste, nije imala stana za svećenika, već je svećenik stanova u kući s drugim stanarima, a tamo je bila i policija, školska predavaonica“, ispričao je kardinal Kuharić, prisjetivši se kako je u „Radoboju živio radosno i slobodno svoje svećeništvo“.
„Za Rakov Potok nadbiskup Stepinac rekao mi je da je ‘mali Staljnigrad’ te da će biti teško raditi na toj župi. No nisam postavljao pitanja, išao sam i vidio da je toj župi potreban zaista predan pastoralni radnik, jer je bila udaljena od središta. I polako je zaživio vjerski život, ljudi su krenuli nedjeljom u crkvu, a tada sam još mogao i u školu na vjeronauk“, prisjetio se svojih prvih župničkih dana Franjo Kuharić, koji je već bio u Rakovu Potoku kada je ubijen župnik u susjednom sv. Martinu.
„Policija je to doživjela kao pobjedu. Otišao sam dekanu iz Brezovice, koji me poslao natrag da preuzmem ključeve i upravu. Bilo mi je tjeskobno kada sam se toga podvečerja spuštao biciklom prema Svetom Martinu, no započeo sam raditi na toj župi. Biciklom od Rakova Potoka do Sv. Martina i njegovih filijala išao sam predavati vjeronauk u školu i nije bilo dana bez posla. Jednostavno sam živio, nisam razmišljao ni o kakvim svojim ekonomskim problemima, kruh svagdašnji sam imao i bio sam zadovoljan“, prisjetio se tih dana Franjo Kuharić, koji je u sjećanju stanovnika toga kraja ostao i po svome biciklu, kojim je obilazio vjernike po brežuljcima Samoborskog gorja.
Jednom zgodom kardinal Franjo Kuharić prisjetio se tih teških dana progona svećenika, koji su započeli istodobno s uhićenjem nadbiskupa Alojzija Stepinca:
„Nekoliko dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me župnik iz Sv. Martina pod Okićem, vlč. Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu sljedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo „krvave kupelji“. Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti nekih žena koje su kuhale pekmez u dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora“.
„Posjetio sam svoga susjeda župnika u Svetoj Nedelji. Bio je to vlč. Pavao Srketić, koji je, zapravo, mene slao u sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je nadbiskup. Vraćajući se iz Svete Nedelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo se usporedo. Pitao me: „Što ima nova?“ – Odgovorio sam: „Ne znam!“ – Tada me zapitao: „A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?“ – Kazao sam: „Svatko si svoje misli!“ – Tada zapita: „A što vi mislite?“ – Odgovorio sam: „Mislim da nije kriv; on je nevin!“ – Tada mi reče: „Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?“ – Odgovorio sam: „Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!“, ispričao je kardinal Kuharić, dodajući da misli da je to i bio razlog atentata na njega, uvečer 22. veljače 1947.
„Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te subote sam učinio izuzetak i umjesto da idem ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao sam te subote kasno poslije podne. Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije ubojstva župnikova smjestili i Tomljenovići. Odslužio sam svetu misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok, oko pet kilometara. Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me zvonar iz Rakova Potoka, Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: „Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni“. Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u kući mog stana, onda kod Težakovih, onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću. Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! OZNA nije znala ono što je znala cijela župa“, posvjedočio je kardinal Kuharić, koji se često susretao s provokacijama, kao kada mu je jedan „milicioner“ u Rakovu Potoku, nedugo nakon što je došao na župu rekao na cesti: „Pope, najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid.“
„Kazao sam mu: „To bi bilo točno po Ustavu!“ – Kazao je: „Tko će vam se moliti za 25 godina?“ – Kazao sam: „Još više nego sada!“. Bio je uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. na proslavi Nacionalnog euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih vjernika na euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti. Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija nastojala nametnuti nevjeru“, rekao je kardinal Kuharić, prisjetivši se i napada na njega i hodočasnike koje je pješice 1948. predvodio u Mariju Bistricu.
„Mi pješaci dolazili smo po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. odlučili smo promijeniti program. Umjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da ćemo tako izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim, mala pokora nije izostala. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: „Što vi tu radite?“ – Odgovorio sam: „Odmaramo se!“ – On je kazao: „Ne smijete tu biti!“ – „Zašto?“ – upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce došao je čovjeku civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: „Tko si ti? Legitimiraj se!“. Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojica povukla“, ispričao je kardinal Kuharić, dodavši kako je slutio napad nakon toga.
„Nosio sam sa sobom u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smjestili smo u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj „strateškoj formaciji“. Krenuli smo šutljivo kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika, svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak samo dobio na čelu „zvijezdu“. Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadaču su se povukli nakon što sam ja bio „pogođen“. Koliko ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova Potoka „zaplijenio“ je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili „žrtve“. Najteže je bio izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv. Martinu. On je slavio 40. godišnjicu svojih hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj. On je ležao na zemlji. Vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni stanodavac. Još su neki imali tragove udaraca. Ja sam nosio na čelu „zvijezdu“. Nastavili smo put cestom, uglavnom šutljivi. Komentari „borbe“ došli su kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih „junaka“ uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru“, prisjetio se on u jednom razgovoru.
Rado je hodočastio u Mariju Bistricu, ali nije imao, kako je rekao, nekog svoga posebnog zavjeta, već je kao svećenik, vodio zavjetnike.
„To je meni bilo uvijek drago svetište. Tamo sam dolazio s osjećajem da sam kod kuće. A svakako ona pobožnost našeg puka, ona njegova pjesma, ona odanost Majci Božjoj, ono mnoštvo koje se okuplja oko Majke Božje, to je dirljivo, to je nas svećenike podržavalo. Zato nije činjenica da samo svećenik jača vjeru naroda, nego i narod jača vjeru svećenika. To je uvijek recipročno. Samo u ona vremena mi svećenici smo i pješačili i nakon toga išli u ispovjedaonice. Onu noć kad su me tukli, ispovijedao sam do dva sata u noći“, prisjetio se kardinal Kuharić, koji je iz Sv. Martina u veljači 1958. premješten u župu Samobor.
„Iz Sv. Martina došao sam u Samobor, kao supsidijar ondašnjeg župnika, a u veljači 1958. postao župnikom župe Samobor, što je bio novi doživljaj. U Samoboru bio sam do 1964., sve dok me nadbiskup Šeper nije u Velikom tjednu pozvao i priopćio mi da sam imenovan njegovim pomoćnim biskupom. Bilo je to veliko iznenađenje za mene i tjeskoba. No nadbiskup Šeper rekao je kako je Sveti otac dao bulu, koja se više ne vraća, i ja sam poslušao. Mislio sam kako ću biti pomoćni biskup, odnosno da će konačnu odgovornost nositi nadbiskup, a da ću ja pomagati koliko budem mogao i znao. Ali dogodilo se da je nadbiskup Šeper pozvan u Rim, što je mene stavilo u još težu situaciju i odgovornost. To sam opet prihvatio iz poslušnosti, ne gledajući u tome niti čast niti dostojanstvo, nego odgovornosti i brigu“, prisjetio se odlaska u Samobor i imenovanja pomoćnim biskupom zagrebačkim kardinal Franjo Kuharić.
Doduše, nakon Stepinčeve smrti među klerom prevladavalo je mišljenje da bi pomoćnim biskupom zagrebačkom mogao biti imenovan krašićki župnik vlč. Josip Vraneković, kao vjerni suradnik nadbiskupa Stepinca sve do njegove smrti, no Sveta Stolica odlučila je 15. veljače 1964. na tu dužnost postaviti samoborskog župnika vlč. Franju Kuharića, kao pomoćnog biskupa zagrebačkom nadbiskupu Franji Šeperu. Za biskupsko geslo uzeo je „Deus caritas est“ (Bog je ljubav) iz Prve Ivanove poslanice, uz znak Marije i euharistije. Od 10. svibnja 1964. do 12. srpnja 1970. bio je odgovorni urednik „Glasa Koncila“, a tijekom trećeg i četvrtog zasjedanja Drugog vatikanskog sabora bio je njegov aktivan sudionik.
Jedna od najvidljivijih osobina kardinala Franje Kuharića bila je jednostavnost i skromnost. Premda je, kao zagrebački nadbiskup, imao golemi ugled i utjecaj kako u Crkvi tako i u javnosti, on je bio oličenje evanđeoske poniznosti. Sama njegova pojava djelovala je blago i osmijeh mu nije silazio s lica. Istodobno, zračio je očinskim autoritetom i njegove su se riječi slušale od prve. Nije, primjerice, imao mnogo osoblja oko sebe, koje mu je pomagalo u najnužnijim potrebama.
„Nadbiskup živi u svojoj službi, koja mu programira i dan i tjedan i godinu. Radi se o definiranim službama koje su neizbježive: nastupi, posjeti, susreti, razgovori, a sve u okviru crkvenog života. Čovjek često osjeća da je dužnost mnogo veća od mogućnosti da joj se udovolji. Ovako velika nadbiskupija ipak je prevelika da bi biskup svladavao sve njezine potrebe. Osobno je važna prisutnost među svećenicima. U manjoj biskupiji to je mnogo lakše“, rekao je jednom zgodom opisujući svoju službu, bez velike mistifikacije, a na upit osvrće li se kritički na svoj poziv, rekao je kako se svaki čovjek kritički odnosi prema svojem djelovanju, a „kršćani to zovu ispitom savjesti“.
„Sigurno je da je u mnogim mojim odlukama i postupcima bilo važno iskustvo. Kada čovjek prođe kroz određena iskustva, onda bi nakon njih mogao razmišljati je li baš tako trebao postupiti. Ali kada gledam unatrag svoj životni put, u svojoj odgovornosti, ne bih imao ništa bitnoga mijenjati i ne bih se vraćao da popravim“, rekao je pri kraju svoga mandata i dodao: „Ja bih započeo isti put. Ne bih ništa mijenjao. To znači da sam uvjeren da sam na tome putu ostvario svoj smisao.“
Za mandata Franje Kuharića cvate katolička izdavačka djelatnost, posebno „Glas Koncila“ i „Kršćanska sadašnjost“, a po dolasku demokracije utemeljio je Izvještajnu katoličku agenciju, Hrvatski katolički radio. Vrlo veliku pažnju pridavao je medijima i uvijek se odazivao na novinarske upite i davao je intervjue. Posebna briga mu je bila oko obnove Zagrebačke katedrale i svetišta Majke Božje Bistričke, u koje je iz karmela u Brezovici doveo sestre karmelićanke. Na Konzistoriju 2. veljače 1983. papa Ivan Pavao II. promaknuo ga je u zbor kardinala Svete Rimske crkve dodijelivši mu, kao titularnu, hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu.
Za upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom tj. vodeći Katoličku crkvu u Hrvatskoj, ostvarila su mu se tri sna: proglašenje neovisne i samostalne hrvatske države, posjet Svetog Oca Hrvatskoj i proglašenje kardinala Stepinca blaženim. S oduševljenjem je dočekao pad komunizma i slobodnu i suverenu Hrvatsku, no vrlo je budno pazio da ga nova vlast, koja je bila oduševljena crkvenim angažmanom u rušenju komunističkog sustava, ne iskoristi i da ne zloupotrijebi crkvenu autonomiju. (Darko Pavičić)
