Gotovo u jednom dahu čita se knjiga „Vratit ću se Ocu“ o. Franca Špeliča, koja je nedavno objavljena u nakladi katoličke molitvene zajednice „Prijatelji Duha Svetoga“. A kako i ne bi kada se radi o autobiografiji čovjeka koji je bio partizan i ateist, milicajac u socijalizmu, suprug i otac te nakon toga postao svećenik Katoličke crkve u već poznoj životnoj dobi!
France Špelič rođen je u Sloveniji 24. rujna 1927. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao četrnaestogodišnjak je otišao u partizane, gdje je bio odgajan kao ateist i komunist, navodi se u uvodu knjige. Nakon rata radio je kao oficir u tadašnjoj miliciji te bio djelatni član Komunističke partije. Oženio se 1946. i imao troje djece. Nekoliko godina kasnije, napustio je milicijsku službu i postao učiteljem. Godine 1954. u čudesnim je okolnostima počeo čitati Sveto Pismo i doživio obraćenje, što ga je potaknulo da napusti Komunističku partiju. Posljedice te odluke bile su teške: komunisti su ga često maltretirali i mučili, na različite načine otežavali život njemu i njegovoj obitelji. Unatoč svemu, nepokolebljivo je ostao na Kristovom putu. U dobi od 42 godine počeo je studirati teologiju. Uz to je radio kao noćni čuvar u tvornici. Kad je bio na petoj godini fakulteta, njegova supruga oboljela je od multiple skleroze, te je sljedećih 20 godina bila posve ovisna o njegovoj skrbi. Za teško bolesnu suprugu brinuo se sve do njezine smrti 1992. Još za njezina života, na Špeličevom tijelu pojavile su se stigme, a 1993. godine postao je katolički svećenik. Svoje prvo mistično iskustvo doživio je u Međugorju 1987. i od tada je posebno povezan s Majkom Božjom i Međugorjem. Vjerovao je da je tada počelo njegovo istinsko obraćenje. Gospu je često vidio, osjećao miris koji je ukazivao na njezinu prisutnost ili čuo njezine poruke. U jednom mu je viđenju rekla da će postati svećenik. U to vrijeme bio je obiteljski čovjek, imao je ženu i djecu, pa mu je to zvučalo nevjerojatno. Međutim, to se ostvarilo nakon smrti njegove supruge.
Kao svećenik, na neobjašnjive je načine privlačio ljude na ispovijed; neki svjedoče da nisu imali mira dok se ne bi kod njega ispovjedili. A tada bi nerijetko, poput jednog drugog posebnog ispovjednika, oca Pia iz Pietrelcine, već znao sve skrivene grijehe neke osobe, koje je i ona sama zaboravila. Pohodili su ga i brojni bolesnici, kojima je donosio Kristovu utjehu, a putem njegove zagovorne molitve događala su se (i danas se događaju) čudesna ozdravljenja od neizlječivih bolesti. Oni koji su ga susretali, svjedoče o njegovoj jednostavnosti, otvorenosti i blagosti. Život Franca Špeliča su na poseban način obilježila izvanredna duhovna iskustva na brdu Kureščeku u blizini Ljubljane, gdje je između ostalog, primio Marijinu poruku da treba obnoviti porušenu crkvu i molitveni život na tom mjestu. Ta iskustva odjeknula su u srcima brojnih vjernika, u Sloveniji i u svijetu, te potaknula obnovu ne samo porušenog svetišta Marije Kraljice mira, nego i komunizmom opustošenog i zamrlog duhovnog života u Sloveniji, prepričava se ukratko Špeličev život u uvodu, a on sam otkriva detalje svojega krajnje siromašnog djetinjstva i odlaska u partizane.
„Bio sam u brojnim sukobima i bitkama. Dugo sam bio i mitraljezac, ali ne znam ni za jedan primjer, da bi se ustanovilo da je netko bio mrtav tamo kamo sam ja pucao. To nije bila moja volja da nikoga ne pogodim. Samo me je Bog sačuvao da ne budem opterećen prolivenom krvlju. Njemu budi hvala!“, piše Špelič, koji je i ranjen u partizanima.
„S mitraljezom sam našao zaklon iza bunara u blizini zapaljene zgrade. Topovska granata doletjela je i eksplodirala tik do bunara, otrgnula veći komad betona koji je poletio u zrak i pao na moja leđa i glavu. Ostao sam bez svijesti, što je potrajalo četiri dana. Probudio sam se ležeći na postelji od slame, na podu među drugim ranjenicima, u negdašnjoj gostionici „Bukovec“ u Semiču. Pored mene je sjedila mlada žena i držala moju glavu u svojem naručju. Prepoznao sam tu dobru ženu koja me je njegovala i na glavu mi stavljala hladni oblog. Bila je to žena mljekara iz Dobrniča, koji je među prvima poginuo u partizanima još 1941.“, piše Špelič, kojemu je zbog ozljede kralježnice oslabio donji dio tijela.
„Kad mi je liječnik kroz približno dva mjeseca davao injekciju, nesvjesno sam odmaknuo stražnjicu. Liječnik je skakao od veselja i vikao: „Živ si, živ si!“ Nisam znao što to znači, no liječnik je tada shvatio da neću ostati hrom, te da mi tijelo oživljava. Ujesen 1944. zdravlje mi se toliko poboljšalo da sam mogao napustiti bolnicu i otići nekamo na oporavak“, piše i dodaje kako je kraj rata dočekao kao pacijent partizanske bolnice na oporavku te je u rujnu otišao u Ljubljanu na tromjesečni milicijski tečaj.
„Po završenom tečaju poslali su me u Okružnu milicijsku upravu u Kamnik. Tamo su me rasporedili na dužnost novo radno mjesto, upoznao sam sestru kolege s milicijskog tečaja. Zapovjednici su me, dakle, poslali u Kamnik i od tamo u Lukovicu. No, Ministarstvo za unutarnje poslove Slovenije mi je već 7. prosinca 1945. izdalo dekret za referenta (kakvog, to ne znam) u odsjeku za unutarnje poslove okruga Trebnje. Taj dekret dobio sam u trenutku kad sam već nastupio na mjesto zapovjednika milicijske postaje u Lukovici i kad sam već upoznao prijateljevu sestru, s kojom sam se namjeravao vjenčati. Zato sam se usprotivio premještaju u Trebnje i uspjelo mi je ostati u Lukovici. Roditelji moje zaručnice bili su istinski vjernici. U obitelji je bilo sedamnaestero djece. Petorica braće bili su u partizanima. Jednom, dok smo moja djevojka i ja u večer njim satima čavrljali uz peć, njen otac je kao i svakoga dana zazveckao krunicom na kojoj je bilo više medaljica. Nitko nije rekao ni riječ, znak krunicom bila je očeva zapovijed. Svi koji su se zatekli u kući, skupili su se u dnevnoj sobi. Kleknuli su i molili. I moja djevojka me je ostavila kod peći i spustila se na koljena. Ja sam usred molitve zaspao. Po završenoj molitvi prišao mi je njen otac i rekao: „Drag si mi i veseli me što se volite, ali nije mi drago što si za vrijeme molitve zaspao. Ne kaniš li je odvesti pred oltar? Kažem ti, ako se vjenčate samo civilno, ne smijete više prijeći preko mojeg praga.“ Ta očeva izjava bila je povod i uzrok tome da sam se rastao od djevojke“, oslikava Špelič svoj ondašnji odnos prema vjeri.
„U Lukovici sam se vjenčao s udovicom čovjeka kojeg su Nijemci zvjerski ubili u Črni kod Kamnika. Žena je iz kratkog prvog braka imala sina Mirka. Bio je šest godina star. Ja u vrijeme ženidbe još nisam bio napunio devetnaest godina. Vjenčali smo se 4. srpnja 1946., a tek 24. rujna sam navršio devetnaest. Supruga je bila pet godina starija. Sidu (Sidoniju), koja je postala mojom ženom, tako sam poštovao i volio, da je nisam ni dotaknuo dok se nismo vjenčali. Ona mi je prije vjenčanja rekla da ćemo se i crkveno vjenčati, ali ja o tome nisam želio ni čuti, pa je na koncu pri stala na (samo) civilno vjenčanje.“, piše Špelič i navodi kako su ga nakon toga poslali u oficirsku školu u Sremsku Kamenicu.
„Po završenoj oficirskoj školi, bio sam u rujnu 1951. dekretom postavljen za predavača u milicijskoj školi u Begunju. Službeno sam bio predavač „pravila milicijske službe“, iako sam predavao i druge predmete“, piše Špelič, a u tim danima na čudesan način, u posjetu prijateljima susreo se s „knjigom s crvenim obrubom“, tj. Biblijom, koja ga je na neobičan način privlačila.
„Rekao sam: „Micka, dajte mi tu knjigu, vratit ću Vam je!“ Ona mi je odgovorila: „Što biste Vi s tom knjigom, to je Sveto Pismo. Ne dam je. Znam kakvi ste vi komunisti, spalili biste je. To Vam neću dozvoliti!“ O, kad bih mogao opisati što se tada zbivalo u meni! Molio sam, preklinjao i jamčio da ću knjigu vratiti, no sve je bilo uzalud dok se nije umiješala moja majka, kojoj je bilo dosta mojeg preklinjanja. „Micka, pa dajte mu tu knjigu. Ja ću se pobrinuti da je dobijete natrag.“ To je pomoglo. Sveto Pismo sam odnio kući, a da mi je netko u trenutku prije prelaska preko njihovog praga rekao, da ću tog dana poželjeti imati Sveto Pismo, vjerojatno bih ga odalamio po ustima“, iskren je Špelič, kojemu su kroz glavu prolazile tisuće pitanja o Bogu.
„U nekom leksikonu našao sam podatak, da je prorok Danijel živio oko 400 do 450 godina prije Krista, što je zacijelo pogrješno, jer se rimski imperij razdijelio 395. godine nakon Krista. Otkud Danijelu viđenje za toliko stoljeća unaprijed? To pitanje mi je „svrdlalo“ i „kljucalo“ po mozgu. Ako netko ima proročke sposobnosti, morao ih je dobiti. Od koga? Bog!? Nema drugog odgovora: Bog postoji. Samo Bog je mogao dati Danijelu tu sposobnost tumačenja snova“, jedan je takav primjer, koji ga je doveo do zaključka da Bog postoji.
„Boga sam prihvatio s takvom vjerom, da mi ga nitko više ne bi mogao oduzeti, iako je prihvaćeni Bog još uvijek bio ovijen mojom vlastitom tamom. O njemu nisam ništa znao, izuzev toga da on postoji“, piše i dodaje kako je često klečao i molio na neki svoj način.
„A obično sam klečeći razmišljao i kad se nisam molio. Formalne molitve još nisam poznavao. Svaka moja molitva bila je spontana i drukčija, ovisno o osjećaju patnje i nesreće ili sreće i veselja. Mnogo sam se molio, doista mnogo i usrdno. Više nego danas, žao mi je, moram se popraviti“, iskren je u svojem pisanju.
Otkriva da ga je mučilo pitanje spasenja, ali i taj je odgovor našao u Svetom pismu, pročitavši redak: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv, 3,16)
„U riječi ‘nijedan’, najednom sam ugledao sebe. Nijedan koji vjeruje u njega neće biti pogubljen! Ako ja, dakle, vjerujem…ni ja neću biti pogubljen. O, blaženo spasenje! Koliko sam bio sretan! Ja, izgubljeni sin, pa pomilovan! Kako čudesno sam osjetio prisutnost Božje ljubavi i Božjeg milosrđa! Ta sreća trajala je nekoliko mjeseci. O, kako je čudesna Božja psihologija. Kakva taktika! Bog mi je dao da malo predahnem, pa su muke ponovno počele (kao neuk čovjek ne znam to drukčije izraziti)“, piše Špelič, navodeći kako je tražio način kako izaći iz Saveza komunista.
„Više nego za sebe, bojao sam se za svoju ženu. Ona je, naime, stupila u Komunističku partiju na moju želju. Srcem joj nikada nije pripadala. Razmišljao sam: „Ja ću već nekako izići iz partije, ali kako ću reći ženi da istupi iz nje, kad je ušla na moju želju, a o mojim unutarnjim previranjima i promjenama nije znala ništa?!“ Jednog dana žena se vratila kući sva uzbuđena i ljutita iz tvornice Elan, gdje je bila zaposlena kao fizička radnica. „Ne idem više natrag, učini sa mnom što hoćeš, vratila sam im knjižicu“, rekla je i čekala da je počnem nagovarati i zahtijevati da vraćenu partijsku knjižicu uzme natrag. O, kakva sreća! Kako čudesno Bog pomaže čovjeku riješiti probleme koje je ovaj sam stvorio! Žena nije ni slutila, kakvo veselje mi je priredila. Nasmijao sam se, a ona me je začuđeno gledala, jer je očekivala od mene posve drukčiji odgovor“, piše i navodi kako su ga nakon njegova izlaska iz Saveza komunista više puta su pozivali na razgovor.
„Ustrajao sam pri svojoj odluci. Prihvatio sam Boga i njegovo postojanje. On sam mi je dao snagu da ustrajem, unatoč prijetnjama i neizbježnim posljedicama. Proglasili su me za otpadnika i izdajnika NOB-a i socijalizma, te ustvrdili da ustrajem na otpadništvu radi koristi koje imam zbog izdaje. Radili su pritisak na mene da priznam, koja me to organizacija plaća da bih postao izdajnik. Gotovo sigurno je to neka emigrantska organizacija. Najvjerojatnije su me negdašnji bjelogardisti pridobili za svoje ciljeve. Svo moje objašnjavanje, kako je samo Božja milost uzrok moje promjene, ništa nije pomagalo. Obećavao sam im da ću biti pošten i dobar građanin, ali da se Boga ne mogu odreći. Milicajci su me često posjećivali. S njima se nije zbilo ništa lošega. Lošije je bilo, kad su me zvali ili dolazili po mene automobilom. Saslušavanja su bila duga i mučna. Da čovjek čovjeku može biti takva zvijer, naučio sam upravo na tim saslušanjima. Istina, nisu me uvijek tukli. Upotrebljavali su druge, još gore metode, koje su ubijale dušu i tijelo. Ali ono iza čega stoji Bog, nije moguće ubiti“, piše Špelič, koji je u dobi od 41 godine počeo ozbiljno razmišljati o studiju teologije.
„Sljedeće godine upisao sam se na Teološki fakultet u Ljubljani. Kako zbog studija nisam smio opterećivati obiteljski proračun, prije početka sam se zaposlio kao čuvar (uglavnom kao noćni čuvar, te u dane praznika i popodne) u tvornici Sukno u Zapužu. Cijeli teološki studij proveo sam u vratarnici te tvornice. S punom odgovornošću tvrdim, da sam posao obavljao savjesno, bolje nego neki koji su radno vrijeme prespavali. Sve noćne ophodnje po tvorničkim objektima sam obavljao redovito, pa i više negoli sam bio dužan. Navečer sam dolazio na posao, a ujutro sam se ravno s posla, autobusom vozio na Teološki fakultet u Ljubljanu. Svake večeri odspavao bih dva sata, a tek sam se subotom, nedjeljom i praznicima dobro naspavao. U takvim okolnostima sam pet godina pohađao predavanja na Teološkom fakultetu i tijekom studija sam odradio punih pet godina kao čuvar – vratar“, piše i dodaje kako mu se još prije studija teologije javila snažna želja da postane svećenik.
„Ta želja me je mučila i svrdlala u meni. Nije to bilo moguće, jer sam bio oženjen, iako samo civilno. Želja je ipak ostala, snažna i uznemirujuća“, piše i dodaje kako je odlučio posjetiti ljubljanskog nadbiskupa s molbom da postane đakonom.
„Jednom sam ga zamolio za savjet, ne bi li možda bilo dobro poslati molbu u Vatikan, kako bih od tamo dobio dopuštenje kao mogući izuzetak. Svoje stajalište sam temeljio na tome da nisam vjenčan u Crkvi, sa ženom bih se dogovorio o sporazumnoj rastavi civilnog braka, odrekao bih se (a tada već jesam) bračnog života. Nadbiskup je bio oštar i kratak: „Čak i kad biste dobili dopuštenje iz Vatikana, ja Vam ga ne dam. Konačna odluka je moja“, bile su riječi kojima ga je odbio, no budući da je Špelič odlučio sam poslati molbu u Vatikan, nadbiskup ga je pozvao nakon šest tjedana da ponovno dođe k njemu.
„Tijekom posjeta bio je jako uvrijeđen, jer sam poslao molbu bez njegova odobrenja. Kad me je on odbio, išao sam zaobilaznim putem. „Jako me je začudilo, da ste tako brzo dobili odgovor (jednom mi je rekao, da godinu dana neću dobiti odgovor), a k tomu i povoljno rješenje. Nije isključeno da biste mogli postati svećenik, no morali biste ispuniti još neke uvjete: da se supruga odrekne bračnog života, da dâ svoj pristanak, da nema nikakvih materijalnih ni moralnih zahtjeva, te da su djeca punoljetna. Tako pišu iz Vatikana. Odlučujem ipak ja. Samo vi studirajte, ali svećenik nećete biti…“ Odgovor iz Vatikana su, naime, poslali nadbiskupu, a ne meni“, piše Špelič, koji je nakon toga ipak postao trajnim đakonom, no zaredali su se novi problemi.
„Na petoj godini studija moja je žena teško oboljela od neizlječive bolesti, multiple skleroze. Već od samog početka je bilo teško, jer je postala potpuno ovisna o tuđoj pomoći. Otišao sam kod nadbiskupa i rekao mu da odustajem od svake želje za svećeništvom, jer bi bilo krajnje nekršćanski ostaviti nemoćnu ženu, a ići propovijedati evanđelje ljubavi“, piše i navodi kako je u 38. godini shvatio da njegov brak nije pravilno tj. crkveno sklopljen te je sa suprugom počeo sporazumno živjeti u čistoći, poput brata i sestre.
„Namjeravali smo se vjenčati u crkvi, no kad mi se javila želja za svećeništvom, nisam to više planirao. Kad se supruga razboljela, sklopili smo crkveni brak. Ona je zbog bolesti nemoćno ležala na postelji, a ja sam sjedio pored nje“, piše Špelič i dodaje kako je nakon posvećenja za trajnog đakona postao i povjerenik Udruge bolesnika oboljelih od multiple skleroze (MS) za cijelu Gorenjsku.
Svećenički poziv dobio je u Međugorju, gdje mu se za jednog od hodočašća ukazala Blažena Djevica Marija riječima: „Budi spokojan, Dunja (njegova mala pokojna unučica) je kod mene i moli za sve vas. Ako voliš svećenički poziv, bit ćeš svećenik.“
„To mi je bilo rečeno 1989., tri godine prije ženine smrti. Umrla je naime 1992.“, navodi Špelič, koji je još za suprugina života dobi i stigme.
„Odveo sam je 30. rujna 1987. godine u lječilište Atomske toplice na predviđenu vodenu masažu. Nakon 20 minuta vratio sam se po nju. Kad sam ušao u kupaonicu, žena je prestrašeno rekla: „Kako to izgledaš? Jesi li pao?“ „Ne.“ „Je li te netko udario? Jesi li se u nešto zaletio?“ „Ne“, rekao sam nervozno, „zašto pitaš?“ „Jer si sav krvav.““, piše i dodaje da je oko čela imao orošene kapljice krvi koje uopće nije osjetio te je sljedećih nekoliko mjeseci uokolo hodao krvave glave, a nekoliko dana nakon toga dobio je stigme na rukama, pa na ramenima, te posljednju na grudima.
„Dragi otac France obavljao je svećeničku službu sve do 10. travnja 2012., kada se rodio za vječnost i ugledao lice onoga kojem se davno kao izgubljeni sin, raskajan i ushićen vratio“, piše nakladnik „Prijatelji Duha Svetoga“, koji organizira i hodočašća na Špeličev grob i crkvu na spomenutom brdu Kurešček nedaleko Ljubljane, gdje se i danas događaju čuda po zagovoru ovoga živopisnoga partizana, milicajca, supruga, oca i svećenika.
