“Ne treba tebi motivacija, nego nove patike” piše na jednom od izloga u mondenom šoping-dijelu zagrebačke Ilice, nedaleko Trga bana Josipa Jelačića. Poruka je sugestivna, ali nije istinita. Skečersice koje sam kupila prije dvije godine izdržat će, ovim tempom trošenja, još barem deset ljeta. A motivacija mi uvelike varira. Motivacija i tenisice donekle su povezani, no sigurno je da bez motivacije nema koristi ni od novih “patika”. Sjećam se da je naš austrijski kum Lois pričao da je jednom, dok je prije nekoliko desetljeća živio u Alžiru, pitao građevinske radnike što bi kupili kada bi imali novca. – Cipele! – spremno su odgovorili. U kultnom iranskom filmu “Djeca raja” (1997.) djevojčica Zahra ostane bez svojih jedinih cipela te joj brat Ali posuđuje svoje tenisice pa neko vrijeme dijele jedan par obuće. iz 1997.
Čovjeku trebaju cipele, a i štošta drugo, no sve u što nas izlozi uvjeravaju da nam treba, sigurno nam ne treba. A motivacija nam nužno treba, kao i smisao, kao i ljubav i pripadanje tj. odnosi. I tu onda dolazimo do Boga odnosno transcendencije, stvarnosti koja je od nas bolja i veća.
Viktor E. Frankl, psihijatar koji je preživio četiri nacistička logora, napisao je da se čak i u čovjekovoj podsvijesti drijema Bog, te da “onaj koji zna zašto, može podnijeti gotovo svako kako”, što je posudio od Nietzschea. Bog je izvor nepresušne motivacije za život, jer jamči smisao i kada je teško, i kada su cipele dotrajale. On je ona Stijena na kojoj treba izgraditi život jer, kada navale bujice nedaća, životna se stijena neće srušiti jer ne nematerijalna, vječna. Zato valjda Isus kaže: “Svatko, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni.”