Koliko toga nosi martinje sa sobom. Nažalost u pučkom slavljenju nije na prvom mjestu sveti Martin i njegove duhovne poruke svetosti i karitasa. Naprotiv, puno se svega i svačega umiješalo u taj pučki pojam slavljenja martinja. Najprisutnije je sigurno to ludo mlado vino i različite gozbe i pijanke s igrama oko mladog vina. Čovjek jednostavno osjeća potrebu da nekako obredno proslavi nešto što je dio njegove težnje za zabavom i uživanjem. Rekao bih čak: pa neka se ljudi vesele. U tome ne vidim ništa lošega, naprotiv, to je dobro. Kako i koliko ljudima danas fali prave radosti dok proživljavamo šokove stvarnosti! Malo je za zabrinuti se ako je to nekako dirigirano po onom starom receptu da se socijalne napetosti rješavaju ponudama kruha i igara (stari Rimljani: panem et circenses!).
Ipak, i takve ludorije koje se spremaju uz martinje mogu imati svoju mjeru. A prema nekim pokazateljima, martinje postaje sve veći problem policije, posebno one u javnom pometu. Patrole su tog dana učestalije, postavljene na više mjesta. Sve je to iz dobrih razloga da se izbjegnu veća zla. A ipak, pitam se zašto nekako ljudi tog dana misle da je normalno ono što nikad nije normalno? Zašto misle da je pijanstvo tog dana manje zlo nego neki drugi dan? Zar nije dovoljno jasno kako takvo stanje degradira čovjekovo dostojanstvo; a osim toga svjedoci smo kako ljudi u pijanom stanju ne mogu svoje ponašanje kontrolirati i mnogi zapadnu u agresivnost kojom mogu ponižavati, vrijeđati ali i ranjavati druge oko sebe; često upravo one najbliže, one koji kao članovi obitelji duboko osjećaju muku takvog ponašanja. Hoće li se i kad će se ljudi osvijestiti, posebno oni koji se prepuštaju opijanju, da je to veliko zlo i da mogu vrlo lako postati zločinci i tirani svojih najbližih. Zar stvarno pojedinac misli da se time dokazuje kad si priušti ono što nije dopušteno?
Daleko me više zabrinjava i sve veći dobni pomak na niže kod onih koji si dopuštaju zaviriti dublje u čašicu alkohola. Mislim tu na djecu, tinejdžere, na one koji po nikojem zakonu ne bi smjeli doći u kontakt s alkoholom, koji u prodavaonicama po zakonu ne mogu kupiti alkoholno piće. Ipak ga kupuju ili im to netko uredno nabavlja. Sve je više djece i mladih koji na svojim zabavama i tulumima smatraju normalnim da se opiju i da se prepuste i drugim opijatima. Sve je više mladih djevojčica i dječaka koji smatraju da se time potvrđuju, da se dokazuju. Tek tako, kad povuku prvi dim zabranjene trave, kad steknu prvo seksualno iskustvo, kad se prvi puta opiju, oni su postali «netko», oni sebi i drugima nešto znače. Kakva ludost, kakva perverzija vrijednosti. Čudim se da državno pravobraniteljstvo za mlade o tome ne brine; pitam se tko te mlade, tu djecu odgaja i uči pravi vrijednostima? Jesu li zakazali roditelji koji im sve dopuštaju, ili se više u školi «ne moralizira», jer to je konzervativno i nije u trendu. Kao svećenik imam puno tužnih informacija o takvim ispadima mladih maloljetnika, puno takvih ponižavajućih iskustava. Zar nema više škole koja će mladima i djeci uzdizati vrijednosti koje pokazuju na pravu veličinu i dostojanstvo? Zar roditelji više ne znaju svoju djecu oduševiti za djela ljubavi i onu radost koju čovjek može osjetiti kad svoga bližnjega usreći i nemoćnoga pomogne? To su putovi gdje se čovjek može i treba pokazati; tu se i može dokazati! Vjerujem da ima i takvih primjera, ali se nažalost o njima slabo piše!
