Istodobno sa završetkom Sinode o sinodalnosti papa Franjo objavio je okružnicu o štovanju Srca Isusova. Namjesto postsinodalnog dokumenta o minulim zasjedanjima sinodâma Papa nudi nešto kao oporučno encikliku u kojoj ponovno potiče cijelu Crkvu na pobožnost Srcu Isusovu. Naslovljena je “Dilexit Nos” (“Ljubio nas je”). Službena prigoda je 350 godina od Gospodinovih objava i viđenja francuske redovnice od Marijina Pohoda, salezijanke Margarete Marije Alacoque (1647.-1690.). Ta su viđenja dala veliki poticaj štovanju Srca Isusova i dovela do uvođenja pobožnosti prvih petaka Presvetom Srcu Isusovu te blagdana Srca Isusova, petkom, druge nedjelje nakon Tijelova. Pio IX. godine 1856. uveo je svetkovinu koja se u početku slavila samo regionalno, a potom je proširena na cijelu Crkvu. Missale Romanum Pavla VI. iz 1970. uvrstio je svetkovinu Srca Isusova među Gospodnje svetkovine. Nakon Leona XIII. (1899.), Pija XI. Pija XII. (1956.) i Ivana Pavla II. (1980.), Franjo je peti papa koji je napisao okružno pismo o pobožnosti Presvetomu Srcu Isusovu.
Podudarnost završetka Sinode o sinodalnosti i objava enciklike vjerojatno je svjesna i namjerna. Pogotovo što Papa kaže kako ne namjerava pisati postsinodalno pismo. Dok “devijantna mašinerija” mogućnosti kupovanja i “moć novca” u današnjici nemaju više mjesta ni prostora za srce i “bezuvjetnu ljubav”, Papa želi ponovno osnažiti unutar Crkve „štovanje srca Isusa Krista s jakim naglaskom na slavni život Isusa Krista i njegovo božansko milosrđe“. Crkvi je to potrebno kako „Kristovo mjesto ne bi bilo zamijenjeno prolaznim strukturama, zaokupljenošću prošlim vremenima, štovanjem vlastitih uvjerenja ili fanatizmom raznih vrsta, koji u konačnici zauzimaju mjesto bezuvjetne Božje ljubavi“, jer jedino ona „oslobađa, oživljuje i raduje srce“, prosvjetljuje oči te izgrađuje Crkvu. Unutar Crkve, Franjo želi odgovoriti na opasnost od „gnosticizma koji zanemaruje istinu o ‘otkupljenju tijela’”.
Ono što na početku teksta posebno ohrabruje jesu pozivanja pape Franje na prethodne učiteljske tekstove Lava XIII., Pija XI., Pija XII., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. te svetaca poput svete Terezije od Djeteta Isusa, Charlesa de Foucaulda, svetoga Franje Saleškog itd. Srce je naime sposobno ujediniti i uskladiti našu osobnu povijest koja se može činiti beznadno rascjepkanom, ali ipak je mjesto gdje sve može imati smisla. Evanđelje nam to govori govoreći o Gospi, koja je promatrala stvari srcem. Mogla je razgovarati s događajima koje je doživjela razmišljajući o njima u svom srcu, čuvajući misao i pamćenje na njih, promatrajući ih iz veće perspektive… Ono što je Marija “pohranjivala” nije samo njezino sjećanje na ono što je vidjela i čula, nego i one njezine zrenike koje još nije razumjela; oni su ostali prisutni i živi u njezinu pamćenju, čekajući da budu “sastavljeni” u njezinu srcu u jednu cjelinu.
Papa se protivi „bestjelesnom obliku varljivog transcendentalizma”. Ondje gdje misli filozofa zastaju, tamo srce vjernika nastavlja djelovati i misliti u ljubavi i klanjanju, u molbi za oprost i u spremnosti da služimo na bilo kome mjestu koje nam Gospodin dodjeljuje, kako bismo slijedili njegove stope. U tom trenutku shvaćamo da smo u Božjim očima mi “ti” i upravo iz tog razloga možemo biti “ja”. „Doista, samo Gospodin nudi da se prema svakome od nas odnosi kao prema ‘ti’, uvijek i zauvijek. Prihvaćanje njegovog prijateljstva stvar je srca; to je ono što nas konstituira kao osobe u punom smislu te riječi”.
Snaga srca u fragmentiranom svijetu
Papa kritizira ono što naziva “tekućom” prirodom suvremenosti te život obilježen površnošću i konzumerizmom. On kaže, „nalazimo se i sami uronjeni u društva serijskih potrošača koji žive od danas do sutra, žive životom kojim dominira užurbani tempo i bombardiran je tehnologijom, nedostatkom strpljenja potrebna za uključivanje u procese koje nutarnji život po svojoj prirodi zahtijeva“.
„Usred frenetičnog tempa današnjeg svijeta i naše opsjednutosti slobodnim vremenom, potrošnjom ii preusmjeravanjima, mobitelima i društvenim medijima, zaboravljamo hraniti svoje živote snagom euharistije“, kaže Papa.
Nasuprot tome, piše Papa, srce predstavlja „duboko ujedinjujući centar” za svaku osobu i za društvo. Papa citira Papu Benedikta XVI.: „Svaka osoba treba ‘centar’ za vlastiti život, treba izvor istine i dobrote na koji se mogu osloniti za svih događaja, situacija i borbe svakodnevnog postojanja. Svi mi, kad zastanemo u tišini, trebamo osjetiti ne samo otkucaje vlastitog srca, nego još dublje, otkucaje pouzdane prisutnosti, uočljive osjetilom vjere i još mnogo stvarnije, naime, Kristovu prisutnost, srce svijeta”.
Enciklika kaže da „probodeno srce Kristovo utjelovljuje preobilne izljeve Božje ljubavi, prisutne u Svetom pismu.” Papa piše kako se velika utjeha može pronaći u promatranju Kristova srca, u njegovoj patnji i samopredanju.
U završnoj Misi Sinode papa Franjo poziva Crkvu da „osjeti i čuje vapaj i krik svijeta“. „Naše su patnje pridružene Kristovoj patnji na križu. Ako vjerujemo da milost može premostiti svaku udaljenost, to znači da se Krist sa svojom mukom sjedinio s patnjom svih svojih učenika u svakom vremenu i na svakom mjestu. Na taj način, kad god podnosimo i izdržimo patnje, možemo doživjeti unutarnju utjehu spoznaje da Krist trpi s nama”.
Papa dodaje: „Dok promatramo srce Kristovo, utjelovljenu sintezu Evanđelja, možemo se po uzoru na svetu Terezija od Djeteta Isusa, pouzdavati svim srcem, ne u sebe nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi i već nam je sve dao u križu Isusa Krista”.
Ljubav kao misionarski poticaj
Papa Franjo također piše o “zajedničarskoj, socijalnoj i misijskoj dimenzija svake istinske pobožnosti Kristovu Srcu“, dodajući da nas Kristovo Srce ne vodi samo k Ocu nego nas „šalje našoj braći i sestrama“. „Isus vas zove i šalje naprijed da širite dobrotu u naš svijet“, piše on. „Njegov poziv jest poziv na služenje, poziv da se čini dobro, možda kao liječnica, majka, učiteljica ili svećenik. Gdje god bili, možete čuti njegov poziv i shvatiti da on jest, šaljući te da izvršiš tu misiju“.
Papa Franjo potiče također župe da se manje fokusiraju na strukture i birokraciju kao sredstvo evangelizacije, upozoravajući na pretjeranu zaokupljenost vanjskim aktivnostima, strukturnim reformama koje nemaju mnogo veze s Evanđeljem, opsesivnim planovima reorganizacije, svjetovnim projektima, sekularnim načinima razmišljanja. Rezultat tih zastranjivanja je kršćanstvo koje je zaboravilo „nježnost vjere, radost predanog služenja, gorljivost za poslanje među ljudima, preplavljenost Kristovom ljepotom, emocionalnu zahvalnost za prijateljstvo koje nudi, i konačni smisao koje ono i vjera daju osobnom životu“.
Svetci i Presveto Srce
Enciklika ukazuje na misionarske primjere svetaca poput sv. Terezija od Djeteta Isusa, sv. Charlesa de Foucaulda. U enciklici nabraja Papa dvadesetak svetaca koji su štovali Presveto Srce Isusovo ili su u svojoj mistici imali svoje žarište u Srcu Isusovu. Povratkom u ovo Presveto Srce, piše on, katolici mogu pronaći obnovljenu energiju za obraćanje, društvene i duhovne izazove kroz ljubav. U Dilexit nos papa Franjo iznosi zrenja i misli svetaca te često citira učiteljstvo svojih papinskih prethodnika. On opisuje kako se sveti Charles de Foucauld „posvetio Presvetomu Srcu u kojem je pronašao ljubav bez granica”, nadahnjujući ga na strogi život u nasljedovanju Krista ili pak sveta Mala Terezija koja se pouzdavala u beskrajno milosrđe Presvetog Srca. Također upućuje čitatelja na duhovna iskustva svete Margarete Marije Alacoque, koja je doživjela izvanredan niz ukazanja samoga Krista između kraja prosinca 1673. i lipnja 1675. godine. U prvom ukazanju Isus je rekao Margareti: “Moje božansko srce je toliko ražareno ljubavlju prema svijetu, a prema tebi posebno, te više nisam sposoban zadržati u sebi plamen svoje žarke ljubavi koju moram širiti kako biste ste obogatili mojim dragocjenim blagom koje vam sada otkrivam“.
Franjo bilježi kako je papa Leon XIII. pozvao na posvetu svijeta Presvetom Srcu kao odgovor na svjetovne izazove svoga vremena, a Pio XI. je smatrao Presveto Srce sumom iskustva kršćanske vjere. Opisuje i kako je sveti Ivan Pavao II. razradio rast ove pobožnosti u posljednjim stoljećima, kao „odgovor na porast strogih i bestjelesnih oblika duhovnosti koje su zanemarile bogatstvo Gospodinova milosrđa” i „kao poziv oduprijeti se pokušajima stvaranja svijeta koji ne ostavlja mjesta za Boga”.
Srce spaja fragmente
Enciklika se također oslanja na mislioce poput romanopisca Fjodora Dostojevskog i njemačkog filozofa Martina Heideggera. Mora se isticati da imamo srce, srce koje koegzistira s drugim srcima, koja potom tvore “ti”. Zbor kratkoće tematike i prostora Papa uzima lik iz jednog od romana Dostojevskog, Nikolaja Stavrogina.
Romano Guardini tvrdi da je Stavrogin utjelovljenje samoga zla, jer njegova glavna osobina jest njegova bezdušnost: „Stavrogin nema srca, stoga mu je um hladan i prazan, a tijelo utonulo u bestijalnu lijenost i senzualnost. On nema srca, stoga se ne može približiti nikomu i nitko mu se nikada ne može istinski približiti. Jer jedino srce stvara intimu, istinsku bliskost između dviju osoba. Samo srce može dočekati i ugostiti. Intimnost je istinska aktivnost i domena srca. Stavrogin je uvijek beskrajno udaljen, čak i od samoga sebe, jer čovjek u sebe može unići samo srcem, ne razumom. Nije u čovjekovoj moći da umom uđe u svoju nutrinu. Dakle, ako srce nije živo, čovjek ostaje sam sebi stranac”.
Sva naša djela trebaju biti pod „vlašću” srca. Na taj će način naša agresivnost i opsesivne želje nestati u većem dobru koje srce predlaže te se u snazi srca oduprijeti zlu. Um i volja stavljeni su u službu većeg dobra osjećanjem i uživanjem u istinama, umjesto da pokušavaju njima ovladati, kao što to znanost nastoji učiniti. Volja želi veće dobro koje srce prepoznaje, dok su mašta i osjećaji vođeni otkucajima srca.
Moglo bi se, dakle, reći da sam ja moje srce, jer moje srce je ono što me izdvaja, oblikuje moj duhovni identitet i stavlja me u zajedništvo s drugim ljudima. Algoritmi koji djeluju u digitalnom svijetu pokazuju da su naše misli i volja puno „ujednačeniji“ nego što smo do sada mislili. Lako su predvidljivi i stoga se njima može manipulirati. Sa srcem to nije slučaj.
Riječ ‘srce’ dokazuje svoju vrijednost u filozofiji i teologiji, u njihovim nastojanjima da postignu cjelovitu sintezu. Značenje srca ne može se iscrpiti biologijom, psihologijom, antropologijom ili bilo kojom drugom znanošću. To je jedna od onih iskonskih riječi koje „opisuju stvarnosti koje pripadaju čovjeku upravo utoliko što je on jedna cjelina (kao tjelesno-duhovna osoba)”. Riječ ‘srce’ priziva najdublju srž naše osobe i tako nam omogućuje da sebe razumijemo u svome integritetu, a ne samo pod jednim izdvojenim vidikom.
Ova jedinstvena moć srca također nam pomaže razumjeti zašto bolje i cjelovitije poznajemo stvarnost kad je shvatimo i obujmimo srcem. To nas neminovno vodi do ljubavi za koju je srce sposobno, jer „najdublja srž stvarnosti je ljubav”. Prema tumačenju mislioca Heideggera, filozofija ne počinje s čistim pojmom ili izvjesnošću, nego sa zahvatom, zahvaćenošću: „Mišljenje mora biti zahvaćeno prije nego počne raditi s pojmovima (u njemačkom igra riječi: Ergriffen/zahvaćen – Begriffen/shvaćen). Bez emocija razmišljanje ne može započeti. Naježenost bi bila prva mentalna slika. Emocija je ta koja nas prva natjera na razmišljanje i pitanje: „Filozofija se uvijek događa u osnovnom raspoloženju“. I tu se pojavljuje srce koje „čuva osnovna raspoloženja, i ono djeluje kao čuvar temeljnog raspoloženja”. “Srce” čuje “tihi glas” bića dopuštajući sebi da bude usklađeno i njime definirano.
U isto vrijeme srce omogućuje sve autentične veze budući da odnos koji nije oblikovan srcem nije kadar prevladati rascjepkanost, fragmentiranost, uzrokovanu individualizmom. Dvije monade mogu se približiti jedna drugoj, ali nikada se ne će istinski povezati. Društvo kojim dominiraju narcisoidnost i egocentrizam sve će više postajati ‘bezdušnim’. To će zauzvrat dovesti do ‘gubitka želje’, budući da, dok druge osobe nestaju s horizonta, sami se nalazimo zarobljeni unutar zidova koje smo sami napravili, nesposobni za zdrave odnose. Kao rezultat toga postajemo i nesposobni otvoriti se Bogu. Kako kaže Heidegger, da bismo bili otvoreni prema božanskom, trebamo u sebi izgraditi ‘kuću za goste’.
Vidimo, dakle, da u srcu svake osobe postoji tajanstvena veza između samospoznaje i otvorenosti prema drugima, između susreta sa svojom osobnom jedincatošću i spremnošću da se darujemo drugima. Postajemo ono što jesmo samo u onoj mjeri u kojoj steknemo sposobnost priznavanja i prihvata drugih, dok samo oni koji su sposobni priznati i prihvatiti sebe, mogu se susresti s drugima.
Papa piše o tome kako vatra Duha Svetoga ispunjava Srce Krista, navodeći pismo sv. Ivana Pavla II., povodom 100. obljetnice Posvećenje ljudskoga roda Božanskom Srcu pape Lava XIII. „Kristovo Srce živo je djelovanjem Duha Svetoga komu je Isus pripisao nadahnuće za svoju misiju“.
Dojmljiv govor i jezik
Sve u svemu, ovo djelo papinskoga redovnog učiteljstva ima snažnu tendenciju oblikovanja dojmljivih izričaja kao što su: „Kristovo Srce je ek-staza, iz-laz, dar i susret“. Ili: „Zapućujemo se u Kristovo srce, središte njegova bića, koje je oganj i ognjište božanske i ljudske ljubavi te najveće obilje i blago koje čovjek može postići“. Bez imenovanja određene skupine Papino se pismo želi obratiti čitatelju na osobnoj i duhovnoj razni. Kulminira u obraćanju u prvom licu i u molitvi.
Pobožnost Presvetog Srca bila je pod velikom kritikom liturgijskog pokreta prije Sabora i gotovo potpuno nestala nakon Koncila. Od tada su kipovi Srca Isusova smatrani oličenjem predkoncilske, sentimentalne i ponekad neukusne pučke pobožnosti i pasivne pasionske mistike. Liturgijska znanost i pastoral tvrdile su kako imaju malo koristi od slavlja Srca Isusova i pobožnosti Srcu Isusovu, koji su bili zanemareni kao afektivna pobožnost. Papa dakako prihvaća i takvu kritiku. „Ponekad smo u iskušenju vidjeti ovo otajstvo ljubavi kao divljenja vrijednu činjenicu prošlosti, kao prekrasnu duhovnost iz drugih vremena“. Kao odgovor, prati on unutarnji razvoj učiteljskih spisa sve do pape Benedikta XVI., koji je „usko povezao svoje misli o milosrđu sa štovanjem srca Kristova“.
Upravo je to ono što papa Franjo želi. Za njega je Srce Isusovo osobni simbol otkupiteljske božanske ljudske ljubavi te ujedno i točka sjedinjenja i jedinstva ljudske i božanske ljubavi.
Polazeći od Evanđelja po Ivanu, preko teologije otaca, njemačke mistike i skolastičke teologije te s jakim naglaskom na svjedočanstva svetaca, Papa nastoji povezati različite motive: Probodeno srce i probodeni bok, rađanje Crkve iz rane u boku, sakramenti izlaze iz Kristove otvorene (st)rane. Uvijek se ističe prioritet Božje ljubavi i, protiv svake sklonosti lažnoj sentimentalnosti, ističe se autentičnost jedinstva s Kristom u otvaranju bližnjemu. Papa je posebno poglavlje posvetio važnosti štovanja Presvetog Srca u knjižici Duhovnih vježba utemeljitelja svoga reda, sv. Ignacija Loyolskog, te za duhovnost isusovačkog reda u cjelini. Isusovci su rano podupirali poticaje pobožnosti Presvetomu Srcu, koji su proizašli iz vizija svete Margarete Marije Alacoque.
Terezije od Djeteta Isusa kao pouzdan autoritet
Nasuprot pobožnosti koja naglašava zadovoljštinu, patnju i vlastite zasluge, Franjo se poziva na svetu Tereziju od Djeteta Isusa, iz čijih pisama navodi stranicu koja se po njegovu mišljenju treba čitati tisuću puta zbog njezine „dubine, jasnoće i ljepote“: Dok promatramo Kristovo srce, utjelovljenu sintezu Evanđelja, možemo, slijedeći primjer svete Terezije od Djeteta Isusa, „srdačno se pouzdati ne u sebe, nego u beskrajno milosrđe Boga koji nas bezuvjetno ljubi te nam je dao sve u križu Isusa Krista”. Tereziji je to pošlo za rukom jer je u Kristovu srcu otkrila da je Bog ljubav: „Meni je udijelio svoje beskrajno milosrđe i po njemu promatram i štujem druga božanska savršenstva“. Zato strjelovita molitva, poput strjelice usmjerena prema srcu Kristovu, kaže jednostavno: „Isuse, uzdam se u tebe“. Nikakve druge riječi nisu potrebne.
Sestri Marie, koja je hvalila Terezijinu velikodušnu ljubav prema Bogu, spremnu čak i prigrliti mučeništvo, Terezija je opširno odgovorila u pismu koje je jedna od velikih prekretnica u povijesti duhovnosti. Ondje Terezija pomaže sestri Mariji od Presvetog Srca, kako izbjeći fokusiranje pobožnosti na patnju, budući da su neke prikazivale zadovoljštinu za grijehe prvenstveno u smislu gomilanja žrtava i dobrih djela. Terezija, sa svoje strane, predstavlja pouzdanje kao najveću i najbolju ponudu, dragu srcu Kristovu:
„Moje mučeničke želje nisu ništa; one nisu ono što mi daje neograničeno povjerenje koje osjećam u srcu. One su, da kažem istinu, duhovno bogatstvo koje čovjeka čini nepravednim, kada se u njima odmara sa samozadovoljstvom i vjeruje da su nešto veliko… To što (Isusu) godi jest ono kad me gleda kako volim svoju malenost i svoje siromaštvo, slijepu nadu koju imam u njegovo milosrđe i milost… To je moje jedino blago… Ako želiš osjetiti radost, imati privlačnost za patnju, to je tvoja utjeha koju tražiš… Shvati da biti njegova žrtva ljubavi, te što je netko slabiji, bez želja ili vrlina, to je prikladniji za djelovanje ove Ljubavi koja sažiže i preobražava Ljubav… Oh! Kako bih voljela da mogu uspjeti da shvatiš što osjećam!… Povjerenje i ništa drugo osim povjerenja jest ono što nas mora dovesti do Ljubavi”.
Terezija u mnogim svojim spisima govori o svojoj borbi s oblicima duhovnosti koji su pretjerano usredotočeni na ljudski napor, na individualne zasluge, na prinošenje žrtava i vršenje određenih djela kako bi se „osvojilo nebo”. Za nju se „zasluga ne sastoji u tome da se puno čini ili da se daje, nego u primanju”. Pogledajmo još neke od njezinih dubokih tekstova gdje ona to ističe i predstavlja kao jednostavan i brz način da zadržimo Gospodina „njegovim Srcem“.
Svojoj sestri Léonie piše: „Uvjeravam te da je Bog mnogo bolji nego što vjeruješ. On je zadovoljan pogledom, uzdahom ljubavi… Što se mene tiče, smatram da je savršenstvo vrlo lako prakticirati jer sam shvatila da je bitno dohvatiti se Srca Isusova… Pogledajte malo dijete koje je upravo iznerviralo svoju majku… Ako joj pristupi ispruživši svoje ručice, nasmiješi se i kaže: „’Poljubi me, ne ću više’, hoće li majka moći ne privinuti ga nježno uz svoje srce i zaboraviti njegove djetinje nestašluke? No, zna da će njezin dragi mališan ponoviti to isto do iduće zgode, ali to nije važno; ako je opet ‘uhvati’ za srce, ne će biti kažnjen”.
Također, u pismu ocu A. Roullandu ona piše: „Moj put je samo povjerenje i ljubav. Ne razumijem duše koje se boje tako nježnog prijatelja. Ponekad, dok čitam određene duhovne rasprave u kojima se savršenstvo prikazuje kroz tisuće zapreka, okruženo gomilom iluzija, moj se jadni mali um brzo umori. Zatvaram učenu knjigu koja mi razbija glavu i suši srce te uzimam Sveto pismo. Tada mi se sve čini blistavim; jedna jedina riječ otkriva mojoj duši beskrajne obzore, savršenost mi se čini jednostavnom. Vidim da je dovoljno spoznati svoju ništavnost i prepustiti se u Božje ruke kao dijete.”
U drugom pismu povezuje to ona s ljubavlju koju iskazuju roditelji: „Ne vjerujem da bi srce jednog oca moglo odoljeti sinovskom povjerenju svoga djeteta, čiju iskrenost i ljubav poznaje. Shvaća, međutim, da će više puta njegovo dijete pasti u iste pogreške, ali je spreman uvijek mu oprostiti, ako mu se njegov sin uvijek iznova privine uz njegovo srce”.
Novi naglasci pobožnosti Srcu Isusovu i Marijinu
Papa Franjo uspijeva dati novo značenje oblicima pobožnosti Presvetom Srcu koji su danas potpuno nestali iz svijesti. To su teme utjehe Krista u njegovoj patnji i ‘zadovoljštine’ darovane Srcu Isusovu: Za papu Franju, ‘nezadrživa želja’ da utješi Krista proizlazi iz „iskrenog prepoznavanja naših ograničenja, ovisnosti, nedostatka radosti u vjeri “, kao i „nepristajanje našega srca na Isusovu ljubav”. To nas iskustvo pročišćava, jer „ljubav zahtijeva pročišćenje kroz suze, koje nas u konačnici ostavljaju žednijima za Bogom i manje opsjednutima sobom“. Za Papu, ‘zadovoljština’ o kojoj je već pisao sveti Ivan Pavao II sastoji se u „uklanjanju prepreka koje postavljamo na putu širenja Kristove ljubavi u svijetu kroz naš nedostatak povjerenja, zahvalnosti i pobožnosti“. Papa izričito naglašava i odobrava štovanje Srca Marijina. Time se ne želi ništa oduzeti jedinom štovanju koje pripada srcu Kristovu, nego ga želi potaknuti.
U svojoj se okružnici papa Franjo dokazuje kao pastoralni učitelj kristocentrične pobožnosti koja spaja nutarnjost i kontemplaciju s misionarskom, društvenom i zajedničarskom dimenzijom Crkve. Njegova enciklika je vodič za duhovni život svećenika, redovnika i laika. Crpi svoje misli se na izvorima Svetog pisma i tradicije te ujedno postavlja svoje značajne naglaske.
Izvor: Glasnik mira
