Fra Slavko Barbarić je svojim svećeničkim djelovanjem u Međugorju ostavio neizbrisiv trag u oblikovanju međugorske duhovnosti prožete Gospinim porukama, osnivanjem karitativnih ustanova poput Majčina sela, Milosrdnog oca, održavanjem brojnih seminara posta i molitve, nesebičnim radom s hodočasnicima iz cijelog svijeta, pastoralnim posjetima molitvenim zajednicama i centrima međugorske duhovnosti diljem svijeta. Umjesto da za to bude nagrađen priznanjem i drugima istaknut kao uzor nesebičnog svećeničkog života i rada, njegov rad je kod mjesnih biskupa Pavla Žanića i Ratka Perića nailazio na otpor, jer im je smetao u njihovu nastojanju da ugase Međugorje.
Opravdano se postavlja pitanje: Kako je fra Slavko na to odgovorio, odnosno kako je, unatoč takvom neshvaćanju od službene Crkve, on sam doživljavao Crkvu i svećeničko poslanje u njoj. Što vrijeme više prolazi, sve je očitije da je fra Slavko bio žrtva, što je on svjesno prihvatio i do svoje prerane smrti strpljivo podnosio na dobro Crkve. Stoga zaslužuje rehabilitaciju u Crkvi na dobro same te Crkve koja nije prepoznala njegovu veličinu. Ovaj rad o njemu, priređen za mariološko-marijanski kongres s temom Međugorja, neka bude mali doprinos u tom pogledu.
Složena slika Crkve
Govoriti o odnosu čovjeka kršćanina, redovnika, svećenika prema Crkvi kojoj pripada po svom krštenju, redovničkim zavjetima, svećeničkom ređenju i poslanju, nije lako zbog više razloga. Kako proniknuti u nečiji subjektivan osjećaj pripadnosti Crkvi i u stupanj odgovornosti za ulogu koja ga je u njoj zapala ako dotični sam o tome nije otvoreno govorio ili pisao, ili je to činio vrlo rijetko i škrto? Fra Slavko Barbarić bio je jedan od takvih. Iako je od predstavnika crkvene hijerarhije često bio prozivan i optuživan, nije javno uzvraćao na takva prozivanja i optužbe.
Ako je kadikad i uzvratio na teško shvatljive napade na Međugorje, gdje je kao svećenik djelovao, ili na sebe osobno, bilo je to uvijek blago i suzdržano, pazeći da pritom nikoga na uvrijedi. Autor njegova prvog životopisa, književnik Krešimir Šego naglašava upravo tu fra Slavkovu osobinu kad kaže: »Pišući, fra Slavko ni s kim ne polemizira, ne uvjerava, ne navija, što ne bi bilo neobično u tim prvim danima i godinama, jer su na događaje iz Međugorja dolazili uglavnom napadi, najčešće nespojivi sa zdravim razumom.«[1]
S druge strane, još je teže definirati samu Crkvu koja je istodobno pojavna zajednica grešnih pojedinaca, u kojoj ti pojedinci imaju različite službe i dužnosti, ali koja je istodobno i otajstvo vjere, tajna, koja, kako kaže apostol Pavao,»u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima« (Ef 3,5). Taj odnos pojavnoga i nevidljivoga, vremenitoga i vječnoga, materijalnoga i duhovnoga, grešnoga i svetoga u Crkvi varirao je tijekom njezine duge povijesti, pretežući čas na jednu čas na drugu stranu.
To je opet posebno karakteristično za vremena brzih i dubokih promjena kao što se to događalo u drugoj polovici prošloga stoljeća, kad je fra Slavko živio i kao svećenik djelovao u Međugorju. Odrastao je i spremao se za svećenički život u koncilskoj Crkvi, koja je tražila uspješniji način navještaja evanđelja suvremenom svijetu, koji u to vrijeme sve snažnije biva zahvaćen subjektivizmom, liberalizmom i materijalizmom, što vodi prema sve većem relativizmu na moralnom području. Svoje svećeničko djelovanje započeo je u postkoncilskoj Crkvi, koja je na tragu koncilskih smjernica tražila svoj put u budućnost.
Mnogi su tada bili uvjereni da je Crkva na Drugom vatikanskom koncilu našla prave odgovore na sva goruća pitanja suvremenog svijeta i da je spremna na nov i uvjerljiv način suočiti se s njima i uspješno navijestiti evanđelje tom i takvom svijetu. Koncilski su dokumenti nudili jasne smjernice i otvarali obećavajuće perspektive za budućnost. Crkva je u to vrijeme raspolagala i dovoljnim brojem mladih i dobro školovanih svećenika, spremnih za to poslanje. Sjemeništa diljem svijeta uglavnom su bila puna svećeničkih kandidata, nije postojao problem manjka svećeničkih zvanja kao danas. Zato je posve razumljivo što je prvih nekoliko godina po završetku rada Koncila Crkvu zahvatio neviđen optimizam i žar u provođenju koncilske obnove na svim područjima crkvenog života, u čemu je i fra Slavko kao mlad svećenik svim srcem sudjelovao.
No, to nije dugo potrajalo. Već doskora se javljaju prvi znakovi umornosti, razočaranja i nezadovoljstva. Dok svijet najvećim dijelom ostaje ravnodušan na to što mu Crkva želi ponuditi, u njoj samoj sve češće dolazi do velikih napetosti i žučljivog međusobnog optuživanja. Takozvani konzervativci optužuju takozvane progresiste da prebrzim i korjenitim reformama uništavaju bit Crkve, dok oni misle da reforme treba još više ubrzati, kako bi što prije polučile željeni rezultat. Umjesto da pruži uvjerljive odgovore na goruća pitanja modernog svijeta, Crkva se s vremenom sve više zapliće u vlastite probleme i u njima se iscrpljuje.
Već početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle samo nekoliko godina nakon završetka rada Koncila, oštroumni švicarski teolog Hans Urs von Balthasar na to odlučno upozorava kad kaže: »Mi tonemo u mnoštvu pojedinačnih problema; oni postaju sve zamršeniji i svaki za sebe teški kao olovo […] Ljudi razbijaju vlastitu glavu i glave drugih nad ‘strukturalnim problemima’ Crkve kao da bi Crkva bila samo struktura, a ne mnogo više po svojoj biti transparentni dar od Boga – i to puno prije nego što je postala naš odgovor, koji će biti ispravan samo ako to bude naše iskreno prihvaćanje i zahvala u ljubavi. Pojedinačne strukture možemo sa svih strana kritički osvijetliti, a ipak ih posve promašiti, jer ih ne shvaćamo takvima kakve jesu.«[2]
Crkva je više od onoga što se od nje vidi
U svom upozorenju da u Crkvi nisu najvažnije njezine strukture i s njima povezane službe, već tajna njezina života i poslanja, Hans Urs von Balthasar nije bio posve usamljen. Tu i tamo počinju se javljati i drugi trijezni glasovi koji na sličan način upozoravaju gdje je pravi razlog današnje krize Crkve. Tako potkraj prošlog stoljeća biskup Erfurta, u Njemačkoj, Joachim Wanke s velikom zabrinutošću razmišlja o stanju u svojoj njemačkoj Crkvi te kaže: »Zabrinut sam što puno toga u našem crkvenom radu ostaje prazan hod, jer nam živi Bog nije više pred očima i u srcu. Gledam našu Crkvu u Njemačkoj i pitam se: Gdje je njezina stvarna duhovna snaga? Gdje se to događaju obraćenja? Gdje to ljudi govore o evanđelju na takav način kao da ih se ono stvarno tiče? […] Je li to zbog toga što mnogi žive od Crkve, ali ne posve u njoj, u njezinoj stvarnoj tajni?«[3]
U godinama koje su slijedile nakon tih ozbiljnih riječi upozorenja dogodilo se mnogo toga na razini cijele Crkve s ciljem da se pokrene duboka obnova njezina života. Održano je više sinoda biskupa iz cijelog svijeta s aktualnim temama vjerskog i crkvenog života. Crkva je, primjerice, slavila Godinu apostola Pavla (2008./2009.) kako bi probudila zamrli misionarski žar u svojim redovima, zatim i Godinu vjere (2012./2013.) kako bi u srcima zapalila žar vjere i tako oživjela okoštale strukture.
Nadalje, redovito se organizirao svjetski dan mladeži i mnogo toga drugoga. Međutim, sve to nije donijelo nekakav vidljivi napredak. Naprotiv, čini se da se kriza Crkve sve više produbljuje. Potvrđuje se dijagnoza koju je dao već spomenuti Hans Urs von Batlthasar kad kaže: »Postkoncilska Crkva najvećim je dijelom izgubila mistične crte, postavši Crkvom permanentnih razgovora, organizacija, savjeta, kongresa, sinoda, komisija, akademija, partija, utjecajnih skupina, funkcija, struktura i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata, statistika.«[4]
Takvo shvaćanje Crkve i takav pokušaj njezine reforme ne samo da nije urodio nikakvim plodom nego je sve više produbljivao jaz između dvaju suprotstavljenih blokova, uvjetno nazvanih konzervativnim i liberalnim. Ugledni njemački psihoterapeut i publicist Manfred Lütz, kao angažirani katolik koji želi dobro svojoj Crkvi, piše knjigu kojom želi upozoriti na neodrživost takva stanja i pokrenuti pravu obnovu Crkve. Odmah na početku kaže: »poznajem i konzervativne i progresivne katolike. U objema skupinama, bez obzira na poznate sadržajne razlike, raspoloženje je posve identično […], samo se jadikuje […] A jadikuje se nad stanjem Katoličke Crkve. Doduše, te dvije frakcije temeljito su posvađene oko sadržaja svih uobičajenih pitanja, ali formalno se čak posvema slažu u analizi uzroka toga bijednog stanja: krivci za loše stanje Crkve uvijek su oni drugi, naime druga frakcija.«[5]
Unatoč svemu, kritički glasovi upozorenja još uvijek su rijetki. Jedan od onih koji se ne boji upozoriti na bit problema jest i Stefan Oster, mladi biskup iz Passaua u Njemačkoj. Upitan kako gleda na krizu Crkve, on vrlo jasno i nedvosmisleno kaže: »Mislim da je pitanje o Crkvi još mučnije nego pitanje o Isusu. Još uvijek Isusa svi smatraju kako-tako dobrim […] Ali ako pitamo: ‘Gdje ćemo susresti tog Isusa?’, i to u njegovoj dubini, jasnoći i istini, u svoj njegovoj ljepoti i ljubavi, tada mnogima teško pada odgovor. A stvarno susrećemo ga u srcu Crkve. To znači da je Crkva ponajprije mjesto gdje susrećemo Gospodina. Pitanje što je zapravo Crkva rado tumačim pomoću Marije. Marija kao mjesto Božje nazočnosti u svijetu, kao osoba. To je Crkva. U najdubljem i najizvornijem smislu.«[6]
Puno prije nego su te riječi napisane fra Slavko Barbarić je upravo tako doživljavao Crkvu i nastojao joj služiti. Njega nikad nije zanimala borba za nekakvu karijeru u Crkvi niti se, poput mnogih, zauzimao za reformu crkvenih struktura, već mu je na srcu bila Crkva kao otajstvo spasenja. U njegovoj teologiji i svećeničkom poslanju središnje mjesto pripada Isusu, a njega susreće u »srcu Crkve«, u Mariji, koju je Isus svojoj Crkvi ostavio kao Majku. Ona sama to najbolje potvrđuje kad u svojim porukama uvijek kuca na srce svakog člana Crkve, pozivajući da se moli i posti srcem, da se euharistija slavi srcem, da se čitavim srcem pristupa sakramentu pomirenja. U tom je smislu fra Slavko shvaćao i tumačio glavnu Gospinu poruku, to jest poziv na mir, kad kaže: »Mir srca svakog čovjeka postaje temelj vanjskoga, obiteljskoga, crkvenoga i svjetskoga mira.«[7]
U razgovoru s uglednim njemačkim publicistom i novinarom Alfonsom Sarrachom fra Slavko priznaje da se s vremenom i sam u tome mijenjao: »Prije je moj stav prema Crkvi bio agresivan. Danas je promatram kao neku veliku kuću. Prije sam vidio zidove i sudarao se sa zidovima, danas vidim prostor u kojemu mogu raditi. Mnogi svećenici, teolozi i vjernici bave se zidovima u Crkvi. Ja za to nemam više vremena. Crkva je prostor u kojemu mogu biti i zaštićen, ako radim.«[8]
Fra Slavko je dobro razumio da je to jedini pravi put ozdravljenja Crkve i zato je u svemu uvijek počinjao od sebe. Umjesto da, kao nažalost mnogi svećenici i teolozi danas, oštro kritizira Crkvu i glasno traži njezinu reformu, on je molitvom, postom, poniranjem u riječ Božju, proživljenim slavljenjem euharistije, klanjanjem pred Presvetim i čašćenjem križa Gospodinova, ponajprije nastojao mijenjati sebe i tako pokrenuti promjenu Crkve. Jedino to bijaše vjerodostojan način širenja Gospinih poruka, koji su mnogi prepoznali i prihvatili. Primjer fra Slavkova svećeničkog života i djelovanja najzornije pokazuje kako »osobno proživljena vjera i dioništvo (‘koinonia’, ‘communio’) u zajedništvu Tijela Kristova u svjetlu biblijskog shvaćanja Crkve ne konkuriraju jedno drugom, već predstavljaju elemente kršćanskog života koji se međusobno uvjetuju i uključuju«[9].
Jedan od onih koji su prepoznali taj fra Slavkov autentičan stav prema Crkvi bijaše već spomenuti njemački publicist Alfons Sarrach, koji se među prvima počeo zanimati za fenomen Međugorja i o njemu ozbiljno pisati. Svoj susret s fra Slavkom Sarrach ovako opisuje: »Snažan dojam ostavlja njegovo glasno razmišljanje o Crkvi u svijetu, o Crkvi u naše vrijeme. Međugorje je duboko utjecalo na njegovu sliku o Crkvi. Prije ukazanja prolazio je – kao i mnogi svećenici šezdesetih i sedamdeseti godina – kroz neku vrst krize. Svećenik je propovijedao, ali se morao pitati: oni slušaju, odlaze i žive dalje kako su i živjeli. ‘Govorim u zrak i vodu’, znao je reći poneki od njih. Nije se znalo gdje započeti. I to se promijenilo.«[10]
Fra Slavko je u Međugorje došao po završetku poslijediplomskog studija religijske pedagogije, iz čega je postigao i doktorat. Dakle, bio je pun znanja o tome kako bi odrasle vjernike trebalo poučavati u vjeri i uvoditi ih u dublje iskustvo vjere. Usto se stručno osposobljavao i na području psihoterapije. Raspolagao je, dakle, i znanjem kako pomoći onima s različitim duševnim poteškoćama. Sve je to trebalo tek provjeriti i potvrditi u radu s konkretnim ljudima, za što se fra Slavku pružila odlična prilika u Međugorju, kamo su se doskora u velikom broju počeli slijevati ljudi iz cijelog svijeta, sa svojim najrazličitijim potrebama i problemima. To za njega nisu bili neki anonimni pojedinci koji traže pomoć u svojim nevoljama, niti je sebe smatrao nekakvim privatnim učiteljem i liječnikom koji za svoje usluge očekuje priznanje i nagradu. Za njega su svi oni bili Crkva kojoj je on kao svećenik poslan služiti.
Služeći tako Crkvi, fra Slavko je duhovno rastao i teološki sve dublje ponirao u tajnu njezina bića. O tome sam svjedoči: »Danas znam da moj svećenički život ima duboki smisao. To iskustvo, tu promjenu želim prenijeti dalje. Kad dođu hodočasnici i požale se na svoje svećenike, ne dopuštam im da kritiziraju, nego im kažem: Oni ne bi htjeli biti takvi. Započeli su s drukčijim namjerama. I ja sam proživio jedno razdoblje u kojemu nisam mogao naći smisao svoga rada, nisam mogao naći mir – jer nisam bio izmiren sa samim sobom. Sad vidim da ljudi koji dolaze k meni traže mir. I pitam se, što činimo da im taj mir donesemo. Mnogi kršćani u svijetu, koji nemaju više potrebe sudjelovanja u svetoj misi, nisu se odrekli mise, već zajedništva s nama, zato što to zajedništvo više ne živi i ne daje to što su od njega očekivali. Svoje iskustvo ovdje u Međugorju ovako bih opisao: Što su veće riječi koje izgovaramo, tim su opasnije, ako se ne žive, jer tada je prijevara duboka.«[11]
[1] Krešimir ŠEGO, Fra Slavko. Ne preokrećimo slobodu u povlasticu, već ljubavlju služimo jedan drugome! (Gal 5,13), Međugorje, 2006., 73.
[2] Hans Urs von BALTHASAR, Klarstellungen. Zur Prüfung der Geister,Freiburg – Basel – Wien, 1971., 14.
[3] Joachim WANKE, Neue Herausforderungen – Bleibende Aufgaben,Leipzig, 1995., 17.
[4] Hans Urs von BALTHASAR, Klarstellungen, 70.
[5] Manfred LÜTZ, Der blockierte Riese. Psycho-Analyse der Katholischen Kirche, Augsburg, 1999., 14.
[6] Stefan OSTER – Peter SEEWALD, Gott ohne Volk? Die Kirche und die Krise des Glaubens,München, 2016., 26.
[7] Slavko BARBARIĆ, Poruka za sadašnji trenutak. Komentari Gospinih poruka od 1993. do 2000. godine, Međugorje, 2020., 8.
[8] Alfons SARRACH, Proročki zamah Međugorja,Međugorje, 1993., 170.
[9] Medard KEHL, Kirche/Kirchenfrömmigkeit, u: Christian SCHÜTZ (ur.), Praktisches Lexikon der Spiritualität, Freiburg – Basel – Wien, 1992., 705.
[10] Alfons SARRACH, Proročki zamah Međugorja, 169.
[11] Isto.
Iz zbornika radova „Međugorje kao doprinos novoj evangelizaciji“
