Jučer sam se prišuljao Pilatu iza leđa
i pratio lice Nevinoga dok mu je postavljao pitanje:
Quid est veritas?
Čekao sam odgovor.
Tako bih ga radio bio čuo.
Već sam pomišljao kako se okoristiti njime.
No, ništa se nije dogodilo.
Ni treptaj oka ni trzaj na licu Nevinoga.
A ipak, sve je bilo kao u svjetlu, u istini!
Na licu Nevinoga opazio sam istinu o politici.
Bila je proračunata.
Riskirala je tuđe živote.
Bila je hladna. Prelazila je preko nepravdi.
Smišljala je dobre razloge osudama.
Branila je sebe, a nevine napuštala.
Čak i kada je znala da na njima nema krivice.
U prikrajku se vidjelo: ne mora biti takva!
Na licu Nevinoga opazio sam
istinu o svećeničkim glavarima.
Bila je zajapurena.
Borila se za Boga, a nije vidjela ljude.
Govorila je o istini, a bacala je sjene na svijet.
U podnožju se slutilo: može biti drukčija.
S lica Nevinoga pokazala se
istina o pravdi.
Pričala je mnogo.
Bila joj je važnija moć od ljudi.
Pozivala se na zakon,
a pod njim su umirali nevini.
A lice Nevinoga kao da je pokazivalo drukčiju pravdu.
U svjetlu koje je padalo s lica Nevinoga
opazio sam i istinu o prijateljstvu.
Bila je topla, važna, neodoljiva.
I bila je slomljena.
Izdajama, zatajenjima, interesima, strahovima.
Pred licem Nevinoga
cjeli je svijet pokazivao svoje lice.
Pravo. Istinsko.
Bilo je čudesno i ružno.
Blago i okrutno.
Puno razumijevanja i puno podvala.
Vidio sam naličja, skrivene borbe,
interese, laži, klevetanja.
Jedva da je bilo lica bez naličja.
Tek poneko nalik Nevinome.
I u svjetlu lica Nevinoga,
Pilatu iza leđa,
skriven od pogleda svijeta
vidio sam svoje lice.
Zapravo, nisam ga pravo ni vidio.
Bilo je prekriveno stidom.
I došlo mi je da pobjegnem
i propadnem u zemlju.
A onda me pogledao Nevini.
Bez riječi.
Sve je nestalo.
I Pilat i svijet i stid.
I zaboravio sam na pitanje o istini.
Bio sam u njoj.
Imala je lice patnje, nevinosti, nemoći i ljubavi.
I nestala je svaka želja da riječju
bacim sjenu na istinu.
Samo sam htio bez riječi ostati u pogledu Nevinoga.
Izvor: Fra Ante Vučković Facebook