Kako se nekad nemoć može pretvoriti u moć ovih dana oslikava jedna značajna obljetnica. Ona 30-godišnja otkako je za kardinala imenovan vrhbosanski nadbiskup (sad u miru) mons. Vinko Puljić. Nemoć da dođe u ratom opkoljeno i bombardirano Sarajevo, potaknula je papu Ivana Pavla II. da nadbiskupa Puljića imenuje prvim sarajevskim kardinalom. Kad već ne može rimski papa na jedan dan u Sarajevo i BiH, onda vam evo kardinala Rimske Crkve do kraja njegova život! Zacijelo i dalje, jer tradicija Crkve poznaje upravo takvu praksu da neki gradovi tj. mjesne Crkve koje nisu bile kardinalska sjedišta, silom prilika to jednoga dana postanu te se to tako uvriježi i dalje.
„Mogu reći da sam zaista bio iznenađen, a i zbunjen, jer o tome nikad nisam razmišljao, a pogotovo nisam to očekivao. Jednostavno živio sam svoje poslanje predvodeći vrhbosansku mjesnu Crkvu, koja je razapeta na ovako užasan način i toliko krvari u ovom ratu. Zahvalan sam Svetom Ocu, koji je ovom gestom izmamio toliku radost u ispaćenom narodu. Osobno shvaćam da ovo veliko povjerenje jasno za sobom povlači i odgovornost. Ja ću jednostavno živjeti svoju ljubav prema Kristu, prema toj Crkvi i prema mom ispaćenom narodu boreći se da svaki čovjek mogne ljudski živjeti. I ovim imenovanjem izgovaram svoj “Evo me” i Gospodinu, i Katoličkoj crkvi, i ljudima kojima sam poslan. (…) Vjerujem da papa želi po svojim suradnicima biti nazočan na svim prostorima gdje djeluje Katolička crkva. Uvjeren sam da je ovim htio donijeti ohrabrenje ljudima koji pate i u ovom gradu i u Bosni i Hercegovini. To je samo nastavak njegovih pothvata da se rat zaustavi i da mir zaživi. Također osjećam da ovim papa podržava sva moja nastojanja, koja su u skladu s njegovim stavovima, a oni su u biti stavovi Katoličke crkve. Svakako moram reći da je to dar Svetog Oca Bosni i Hercegovini kao i Katoličkoj crkvi u hrvatskom narodu“, kazao je o tome Papinu činu kardinal Puljić, kojemu su njegovi svećenici za prvi kardinalski nastup u katedrali darovali križ napravljen od pet gelera, simbol pet rana Isusovih, a lanac je bio od obična željeza, kao simbol zatočeništva u Sarajevu.
Životni put kardinala Puljića nimalo nije bio lagan, no ratne i poratne godine obilježile su kako njegove svećeničke tako i kardinalske dane. Istodobno, upravo mu je to razdoblje omogućilo da postane moralnom vertikalom na našim prostorima i da se svaka njegova riječ sluša i prihvaća s golemom pažnjom i značenjem. Naprosto stoga što govori izravnim i iskrenim riječima, ne uvijajući surovost stvarnosti ni u čije interesne okvire. Štoviše, često je iz njih iskakao, pa su ga nastojali zaobići ili naprosto govoriti ono što misle da bi on volio čuti. No on se držao jednostavnih životnih recepata, pa je za ranjenu BiH predlagao model „tri P“ tj. povjerenje, pomirenje i praštanje. „I danas sam veliki zagovornik povjerenja, pomirenja i praštanja. Međutim, učinak toga zastupanja je malen ako iza njega ne stoji velika skupina ljudi i ako se taj važan proces ne događa na planu politike, medija i u međuljudskim odnosima“, iskren je kardinal Puljić, koji ni model oprosta ne shvaća naivno, nego kaže kako je „opraštanje proces oslobađanja vlastitog srca od otrova mržnje, no time ne skidamo odgovornost s osobe koja je zlo učinila – ta odgovornost je pred Bogom, savješću, ali i pred pravednim ljudskim zakonima“.
Papa Ivan Pavao II. ipak je 1997. posjetio Sarajevo, no onaj potez iz 1994. kad je mons. Vinka Puljića imenovao kardinalom ostao je trajni znak vatikanske i papinske prisutnosti u BiH. Kojega je kardinal Puljić herojski znao iznijeti na svojim leđima.
