Svaka vjera na ovome svijetu ima svoje pobožnosti i metode molitve. U rimokatoličanstvu postoje tako razni oblici krunica, od kojih je najpoznatija i najraširenija krunica bl. Djevice Marije. Islam poznaje brojanice od 99 zrnaca, na koje se zaziva 99 imena Allahovih. Različite vrste molitvenih brojača postoje i u hinduizmu i budizmu. I dok su razne vrste rimokatoličkih pobožnosti naširoko poznate zbog rasprostranjenosti rimokatoličke vjere, dok muslimanski zikr postaje poznat zbog širenja istočnjačkih kulturnih utjecaja, dok tisuće naivnih zapadnjaka trče u zagrljaj indijske i kineske duhovnosti, rijetko tko poznaje jednu autentičnu kršćansku, pravoslavnu metodu molitve – molitvu Isusovu.
Molitvu Isusovu valja razlikovati od molitve Gospodnje-Očenaša. Isusova molitva se, najjednostavnije rečeno, sastoji od kontinuiranog zazivanja imena Isusova. Dakle, molitelj usvaja molitvenu formulu, koja najčešće glasi: GOSPODINE ISUSE KRISTE, SINE BOŽJI, POMILUJ ME GREŠNOGA, ili: Gospodine Isuse Kriste, pomiluj me, ili slično. Može biti upućena i Bogorodici: Presveta Bogorodice, spasi me grešnoga, ili svetima: Sveti (ime), moli Boga za mene grešnoga. Može se moliti i za žive: Gospodine Isuse Kriste, pomiluj slugu (sluge, službenice) svoga (ime/imena), kao i za pokojne: Gospodine Isuse Kriste, upokoj duše usnulih slugu svojih (imena). Najrašireniji je svakako prvi zaziv.
Dakle, navedeni zaziv ponavljamo, u sebi ili naglas, mirno, staloženo, polako i koncentrirano. Sveti Oci navode mnoga pomoćna sredstva za obavljanje ove molitve: usklađenost s disanjem, položaj tijela, glave i sl. Zbog toga je ova molitva često na Zapadu okarakterizirana kao „kršćanska joga“. To dakako, ne odgovara istini. U ovoj molitvi tehnika moljenja uopće nije bitna, već služi samo kao sredstvo koncentracije, i to za one koji su uznapredovali u molitvenom životu, i imaju iskusno duhovno vodstvo. Za prosječnog molitelja, svjetovnog čovjeka, rastrganog svakodnevnim brigama, najbitnije je da živi u milosti Božjoj, i da prakticira crkveni svetotajinski/sakramentalni život, bez kojega nijedna molitva ne može imati uspjeha.
Za onoga tko želi, u svjetovnom životu, prakticirati molitvu Isusovu, najvažnije je da nađe za nju vremena, najbolje ujutro i uvečer, nakon redovne dnevne molitve, za početak 33 ili 100 zaziva, koliko može izdržati. Uzeti broj zaziva treba revno izvršavati, bez obzira na osjećaj dosade, umora, bludne misli i ostalo što čovjeku dolazi u vrijeme molitve. Treba moliti na mirnom i tihom mjestu, sabrano, polako, i biti skroz koncentriran na riječi molitve. Najbolje je držati oči zatvorene i nikako ne zamišljati nikakve slike i predodžbe u glavi, ma kako pobožne bile. Treba se dakle, čuvati bilo kakvih maštanja i usmjeriti se na riječi molitve. Što se disanja tiče, treba sasvim opušteno duboko udahnuti zrak kod prvog dijela zaziva (do riječi „Božjega“) i izdahnuti zrak u drugome dijelu („pomiluj me grešnoga“). Polako i sabrano moljenje donijet će nam ubrzo osjećaj smirenja, duhovnu slatkoću i želju za molitvom.
Za ovu molitvu se najčešće upotrebljava poseban molitveni predmet zvani brojanica. Od brojanice vuku svoje porijeklo i katoličke krunice. Brojanice su najčešće pletene od konca ili vune, i to posebnim načinom, tako da je u svako zrno upleteno 7 križeva, to je jedan od najzamršenijih čvorova koji postoji. Legenda kaže da je pletenje ovakvih čvorova jedan monah naučio od anđela, nakon što mu je đavao neprekidno raspletao brojanicu. Brojanica može imati različiti broj čvorova: 33 (godine Isusova života), takve se obično nose oko lijeve ruke, 50, 100, 107, ili 300. Mogu imati po sebi zrnca nakon svakog 10-og ili 33-eg čvora – na tom mjestu se radi pojasni poklon (znak križa sa naklonom). Obično su crne boje, dok često pušteni pramen konca ili vune koji visi iz križa na brojanici simbolizira izljev Duha Svetoga. Brojanice nipošto nisu uvjet za obavljanje molitve. One su njezin simbol, sredstvo koncentracije i pomagalo za obavljanje dnevnog molitvenog pravila. Izvan navedenog pravila, mi možemo moliti u sebi i bez nje, i to je prednost ove molitve: može se moliti i u radu, u tramvaju, na ulici, gdje god želimo.
Za monahe, ova molitva predstavlja stil života. Svaki monah na monašenju (čin ulaska u monaštvo) dobiva brojanicu, i čitav život obavlja ovu molitvu. Po crkvenim kanonima, ova molitva zamjenjuje praktički sve crkvene službe osim sv. Liturgije (=misa). Ona je sažetak Evanđelja, sačinjena od biblijskih zaziva, ona izražava naše trenutno stanje pred Bogom, njeno što češće ponavljanje čisti naše misli i osjećaje, daje nam nutarnji mir, i pomaže nam da budemo neprekidno sjedinjeni s Bogom, što je zapravo i cilj kršćanstva. Zato u pravoslavlju ona nije samo tek jedna od pobožnosti, već jedan od stupova vjere.
Različite katoličke pobožnosti nalikuju ovoj molitvi. Osobito se tu ističe tzv. Krunica Božanskog Milosrđa, koja ima nekoliko izravnih dodirnih točaka s pravoslavnom duhovnošću (i nekada je bila zabranjena od strane Vatikana). Ali, drevna molitva Isusova, čiji korijeni sežu još u najranije kršćansko doba, ostaje dragocjeni biser kršćanske duhovnosti. Otkrijmo je ponovno, te dušom i tijelom uronimo u sjedinjenje s božanskim energijama.
Preporuka: čitati knjigu “Ispovijesti ruskog hodočasnika”
Izvor: Blog “Upoznaj pravoslavlje – pravoslavna vjera i duhovnost na hrvatskom jeziku”
