U noći 1. kolovoza 1218. godine ukazala se Blažena Djevica Marija sv. Petru Nolascu te mu naložila da osnuje novi red koji će se posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja kršćana koje su zarobili muslimani. U ostvarenju toga ideala pomagao mu je Jakov I., aragonski kralj, i biskup Barcelone, a savjetovao ga je i potpomagao dominikanac sveti Rajmund de Penyafort. Tako je u Barceloni osnovan Red Blažene Djevice Marije od Milosrđa (Mater de Mercede). Pripadnici toga Gospina reda obvezuju se posebnim zavjetom da će dati i život za zarobljenu braću.
Sv. Petar Nolasco, utemeljitelj Reda mercedara
Fenomen ropstva kao posljedica navale i napada Muhamedovih sljedbenika u kršćanske zemlje Europe (Španjolska i obalno pučanstvo mediteranskoga bazena) bio je kompleksni fenomen i tvorio je zabrinjavajući problem ne samo zbog gubitka slobode nego iznad svega zbog opasnosti gubitka vjere u kojoj su se robovi našli.
Petar Nolasco bio je među onima koji su to uzeli ozbiljno k srcu. Rođen oko 1180. godine u Mas Saintes Puellas (Tuluz, Francuska), Petar Nolasco se sa svojom obitelji već kao dječak nastanio u Barceloni (Španjolska) gdje poput svoga otca postaje trgovcem. Predaja ga definira kao „najboljeg trgovca“. Doista, od njegove punoljetnosti očitovala se u njemu buduća karizmatična misija koju će imati unutar Crkve i društva. Udružio se s nekim drugovima, sudjelovao u njihovim tjeskobama s obzirom na robove i s njima se posvetio otkupu one tlačene braće. U dvadesetim godinama života Petar Nolasco se pokazao kao odvažni mladić odlučno usmjeren prema oslobođenju kršćanskih robova čija je vjera bila u opasnosti.
Njegovo zvanje trgovca bilo je od velike koristi za njegovu skupinu otkupnika na samom početku jer je onima koji su se bavili trgovinom, kao poznatim osobama, bio olakšan ulazak u muslimanske zemlje. Ova skupina drugova Petra Nolasca bila je oblikovana od laika koji su „gajili veliku pobožnost prema Isusu Kristu koji nas je otkupio svojom krvlju“, kako kaže kralj Jakov II. u jednom pismu papi Bonifaciju VIII. 1301. godine, i nastavila je veliko djelo započetog milosrđa.
Dao im Pravilo sv. Augustina
Petar Nolasco izložio je mladom monarhu Jakovu I. i njegovim savjetnicima – prvi je bio biskup Barcelone Don Berenguer de Palou – svoj projekt da utemelji Red otkupitelja pod zaštitom Presvete Djevice. Prijedlog se svidio kralju i njegovim savjetnicima.
10. kolovoza 1218. godine službeno je ustanovljen novi redovnički Red otkupitelja u katedrali Sv. Križa u Barceloni. Biskup Berenguer de Palou odobrio je u ime Crkve za svoju biskupiju novi red i dao je Petru i njegovim drugovima bijelo odijelo koje bi bilo vlastito za Red. Dao im je i Pravilo sv. Augustina kao normu zajedničkog života i odobrenje da iznad redovničkog odijela mogu nositi znak njegove katedrale, Sveti Križ.
Onda su Petar Nolasco i njegovi drugovi položili pred biskupom redovničke zavjete. Kralj Jakov I. u istom činu utemeljenja doznačio je braći odijelo koje je, u jeziku vojničkih redova, štit oblikovan od četiri crvene priječnice na zlatnom polju, znamen Aragonske kraljevine. Ovaj znamen ujedinjen s križem katedrale činit će vlastiti grb Reda. Na ovaj dan vrijedan spomena Jakov I. darovao je Redu bolnicu sv. Eulalie u Barceloni koja je služila kao prvi samostan redovnicima Reda, kao kuća prihvata otkupljenih robova i mjesto gdje su se vršila djela milosrđa u korist bolesnih i siromašnih, djela koja su spomenuta u buli pape Aleksandra IV. (1255.) koji je definirao mercedare kao nove Makabejce vremena milosti. Braća koja su s Petrom Nolascom primili bijeli habit veoma je vjerojatno da su svi bili laici. Petar Nolasco sigurno ni je bio svećenik.
Sa službenom potporom Crkve i države Petar Nolasco i njegova braća kao redovnički red laika postigli su novu vrijednost i nastavili obnovljenim žarom činiti djela ljubavi tražeći milostinju za otkupninu kršćanskih robova u saracenskim zemljama. Red je odobren i priključen Crkvi bulom Devotionis Vestrae (Vaše pobožnosti) pape Grgura IX, datirane u Perugi 17. siječnja 1235. godine i adresirane na „Učitelja (to jest na fra Petra Nolasca) i braću u kući svete Eulalije u Barceloni.“
Otac otkupljenih, Petar Nolasco, dao je svojim (redovničkim) sinovima velike primjere revnosti i ljubavi prema robovima obavljajući neke otkupnine u društvu svojih prvih drugova. Prostudirao je jedan praktični plan da bi djelo u korist robova bilo efikasnije. Počeo je skupljati fondove za otkup robova. U ovome su mu pomagale mnoge osobe i čak davale svoja dobra za otkup robova i pridruživale se prikupljanju milostinje. Ovi su bili pioniri one organizacije laika koja je poslije uzela ime Bratstvo i Treći red mercedara.
Petar Nolasco je širio Red tako što je osnivao druge rezidencije u državama Aragonske krune i na jugu Francuske. 1245. godine bilo je 15 kuća i preko stotinu redovnika. Ne zna se točno kad je umro Petar Nolasco, ali zahvaljujući najnovijim istraživanjima, najvjerojatnije, 6. svibnja 1245. godine u Barceloni, nakon jednog uzornog evanđeoskoga života i time ostavio bogatu duhovnu baštinu u nasljedovanju Krista Otkupitelja i pobožnosti Mariji služenjem u vjeri i herojskoj ljubavi braći u potrebi.
Sveta kongregacija za obrede, redovitim kanonskim procesom, 30. rujna 1628. godine odobrila je čašćenje koje je sve od njegove smrti bilo iskazivano proglašujući ga svetim i predlažući ga kao primjer življenoga evanđeoskog života po posebnoj karizmi ljubavi.
Djela otkupa robovaOd kraja 12. stoljeća najuobičajeniji postupak da se oslobode kršćanski robovi bio je otkup koji se sastojao u plaćanju otkupnine vlasniku roba novcem preko treće osobe ili drugim živežnim namirnicama. Svota se obračunavala po socijalnom ugledu, dobi, ekonomskim i fizičkim uvjetima.
Sredstva su bila pribavljana uglavnom od milostinje koju su prikupljali redovnici i „radnici otkupa“. Svaki brat snagom profesije bio je dužan prikupljati milostinju. Ni su izostali darovi dobrostojećih obitelji, posebice kad je bila riječ o slobodi njihovih bližnjih. S prikupljenom milostinjom braća odabrana od Generalnog kapitula izvršila su otkup robova. U slučaju da nije bilo dovoljno novca za otkup nekoga kršćanina koji je bio u opasnosti da zaniječe svoju vjeru i da bi bio oslobođen od patnji ropstva, jedan od otkupljivača bi ostao kao zalog namjesto roba dajući slobodu ugroženom bratu.
U prvih 130 godina povijesti Reda bilo je oko 52.000 otkupljenih kršćana. Ekspedicije su išle u zemlju Maura i davale su se velike svote novca za jedan otkup. Otkupi su brižno pripremani. Odlasku otkupnika prethodila je liturgijska ceremonija. Poslije uspješnog otkupa kršćanina zahvaljivalo se Bogu svečanim činom, ne samo radi postignute slobode nego i zbog izbjegnutih opasnosti kojima su bili izvrgnuti na putu, kako na kopnu tako i na moru. Mnogi su završili smrću u toj misiji spašavanja robova. Koji put otkupnici i otkupljeni uputili bi se u Rim da svjedoče papama o situaciji ropstva. Glasovit je bio susret s papom Leonom X. koji je tom prigodom dao Redu mercedara posebne ovlasti bulom (pismom) 28. srpnja 1516. godine s obzirom na ova djela milosrđa.
Evangelizacija Amerike
Povijesno je dokazano da su Kristofora Kolumba za vrijeme njegova drugoga putovanja u Ameriku pratili redovnici mercedari. Stigavši na odredište, ovi prvi redovnici počeli su evangelizirati urođenike u mjestima u kojima su boravili.
Godine 1514. jedna skupina redovnika osnovala je prvi samostan mercedara u San Domingu. On je postao središtem misionarskoga širenja prema drugim krajevima američkog kontinenta za mnoge mercedare, koji su donosili kršćansku vjeru i pobožnost prema Mariji Mercede u mnoga mjesta Latinske Amerike.
Redovnici su najprije naučili domorodački jezik i upoznali njihov način života; onda su im prenosili istinu kršćanske vjere preko Križa i katekizma koji su sami pisali.
Mercedari su branili urođenike od španjolskih osvajača javljajući njihove zločine nadležnim autoritetima. Iako su se mercedari susretali s raznim poteškoćama, njihova se prisutnost brzo širila u svim dijelovima Srednje i Južne Amerike. Kamo su stizali osvajači, i oni su za njima išli.
Nakon Sv. Dominga proširili su se na Maksiko (1516.), Panamu (1522.), Kostariku i Venezuelu (1535.), Ekvador (1534.), Peru i Boliviju (1532.), Argentinu (1536.), Čile (1562.). Red Gospe od Otkupljenja rađa se strašću jednoga mladića (Petra Nolasca) kojega je dotakla Božja milost. Od 1218. godine, kada započinje njegovo djelo, imao je 1.500 redovnika mučenika i na tisuće otkupljenih robova.
Red Gospe od Otkupljenja duboko je utkan u život Crkve. Djeluje tamo gdje je nužno nositi otkupiteljsko oslobođenje evanđelja, gdje je čovjek izrabljivan, gdje su njegova vjera i dostojanstvo u opasnosti. Ovaj se red sastoji od svećenika i braće suradnika koji žive isti redovnički život. Poslije skoro osam stoljeća povijesti Duh nastavlja puhati u jedra mercedarske lađe da je dovede u nove prijelaze i do novih horizonata oslobođenja.
Njihov je moto: Slobodni da oslobađamo, a njihov program: Osloboditi čovjeka od svakoga ropstva, posebice onoga koji je opasan za kršćansku vjeru.
