Tko vjeruje u općinstvo svetih i u uznesenje Marijino na nebo, načelno ne bi trebao imati poteškoća s prihvaćanjem Gospinih ukazanja. Može biti i lažnih ukazanja, ali to, naravno, ne umanjuje stvarnost istinitih ukazanja. Crkva svojim duhovnim autoritetom stoji iza toga. Istražuje ih i ispituje jesu li se ta ukazanja uistinu i dogodila. Ukoliko je rezultat ispitivanja pozitivan, Crkva ne oklijeva izjasniti se o nadnaravnosti fenomena. U početku se događaju uvijek pristupa sa sumnjama i predrasudama. Sva su Marijina ukazanja iskusila i sumnje i udarce, a onima koji prihvaćaju Gospina ukazanja nije uvijek lako jer nerijetko moraju računati s najvećim poniženjima i kaznama.
Govor je o jednom malom mjestu u Španjolskoj u kojem su započela ukazanja pred sami početak Drugog vatikanskoga sabora koji je, na iznenađenje mnogih u Crkvi, odmah po izboru najavio 78-godišnji papa Ivan XXIII. i otvorio ga u listopadu 1962. godine.
Doći ću opet
U prošlim stoljećima, posebice od 1830., upadno je porastao broj Gospinih ukazanja. Crkva je nekolicinu ukazanja priznala i tako su se ta mjesta ukazanja razvila u poznata hodočasnička mjesta.
Isusova Majka – koju je sam Isus s križa dao apostolima i svim ljudima za majku – pohodila je i Njemačku više puta: Heroldsbach, Marpingen – Saarska pokrajina. No, u zemlji crkvenog raskola odgovorni u Katoličkoj crkvi nisu se mogli složiti da povjeruju ukazanjima, da Gospu saslušaju, njezine očitovane molbe prihvate i službeno priznaju. Gospa je u jednom mjestu u Njemačkoj, na kojem se već u pretprošlom stoljeću ukazala, već tada najavila: „Doći ću opet u vrijeme teške nevolje!“ A sedamdesetih godina prošlog stoljeća je rekla: „Stojim plačući pred vratima Njemačke, kako je Isus plakao nad Jeruzalemom,… vašom slijepom nevjerom mene uvijek odbijate.“
Crkva ih nije priznala
Nije to samo slučaj s Njemačkom. I u jednom brdskom selu u sjevernoj Španjolskoj u Kantabrijskom gorju koje se zove San Sebastian de Garabandal, na 600 m nadmorske visine, Gospa se od 1961. do 1965. ukazivala četirima djevojčicama. Iako su zastupnici mjesne Crkve uvjereni u istinitost ukazanja, Crkva ih ni do danas nije priznala.
Ukratko ćemo iznijeti tijek zbivanja u tom zabitnom španjolskom seocetu.
Nedjelja, 18. lipnja 1961. Ništa nije upućivalo na to da bi se moglo dogoditi nešto izvanredno. Mjestance sa šezdesetak obitelji kupalo se u toplom i bez oblaka ljetnom suncu. Seljani su tražili hladovinu i odmarali se poslije prošlotjednog naporna težačkog posla, djeca se igrala u dvorištu seoske crkve, a mladi zabavljali i plesali uz harmoniku. Skupina mlađih djevojčica se dosađivala i nečujno udaljila od drugih s potajnim dječjim planom.
Bile su to Conchita Gonzales (12 g.), Jachinta Gonzales (12 g.), Marija-Cruz Gonzales (11) i Marija-Dolores Mazaon, s nadimkom Marie-Loli (12 g.).
Premda tri od njih nose isto prezime, nisu bile u krvnom srodstvu. Čak su se obitelji držale podalje jedna od druge i nisu gledale blagonaklono što im se djeca druže.
Učiteljev vrt, u kojem su bila stabla jabuka s još uvijek nezrelim plodovima, bio je cilj njihova plana. Ipak, i takvi plodovi bili su privlačni, ne samo za oči. Brale su tako nezrele plodove i u međusobnom smijehu ih zagrizale. Kako su plodovi bili gorki, zalogaje nisu gutale već su ih odmah izbacivale iz usta.
Počela ih peći savjest
Kad se činilo da je šala s jabukama uspjela, začula se grmljavina iz vedra neba, što ih je zbunilo: „Kakva grmljavina!“ I dok su još o tome razmišljale, čule su šum glasova. To ih je potaklo da se nekoliko metara odmaknu i nagnu preko kamenog zida. Počela ih je peći savjest jer su postale svjesne da su se loše ponašale i tako ožalostile svoga anđela čuvara. Conchita, mudrija od njih triju, predloži da bace kamenčiće na lijevu stranu gdje su mislile da bi se mogao naći zli anđeo, napasnik i na taj način utješiti svog anđela čuvara kao i svoju uznemirenu savjest. I kako su se time malo oraspoložile, htjele su početi s jednom igrom kugle.
U svojim pribilješkama Conchita piše: „Kad sam pri tom podigla oči, iznenada se preda mnom pojavi jedan lik velike ljepote. Bio je obasjan svjetlom, ali svjetlom koje ne zasljepljuje.“ Kako su je ostale tri djevojčice vidjele „izvan sebe“, pomisliše da s njom nešto nije u redu i počeše vikati. Conchita je sklopljenih ruku pokazivala u smjeru ukazanja i mucala: „Tamo, tamo.“ Marie-Loli, koja je već htjela otići i potražiti pomoć, s druge dvije djevojčice pogledala je u smjeru kamo je pokazivala Conchita. Uglas su uzviknule: „Anđeo.“ Od uzbuđenja nisu mogle govoriti te pobožno promatraše ukazanje. Brzo je nestalo anđelova lika, a da im nije rekao ni riječi. Sve se to događalo 18. lipnja 1961. oko 20.30 sati.
Iskrenost djece
Pod tim dojmom curice su se žurno vratile u crkveno dvorište. Na putu su susrele djevojčicu Pili Gonzales i ispričale joj što su doživjele. Pili, iznenađena onim što je čula, brzo je sve ispričala drugima i vijest se poput vjetra proširila selom. Djevojčice su sklonište potražile iza crkve gdje su se osjećale sigurnima od kojekakvih pitanja i dobro se isplakale.
„Što hoće anđeo u Garabandalu?“ pitali su jedni. To su pak „djetinji snovi“, razmišljali su drugi. I tako je za ove četiri djevojčice započelo dugo i mučno ispitivanje. Odjednom su postale predmetom svakojakih razgovora.
Obavijestile su učiteljicu koja ih je potražila u njihovom skloništu. Kad je od djece saznala o čemu je riječ, kao osoba s autoritetom predloži: „Pođimo najprije u crkvu i zahvalimo dragom Bogu!“ Učiteljicu je dirnulo to s koliko su iskrenosti djeca, jecajući, stupila pred svetohranište i molila. Ustvrdila je da se s djevojčicama događa nešto posebno.
Župnik don Valentin Marichalar, također o svemu obaviješten, pokazao se s jedne strane začuđenim, ali je ipak htio i više saznati, jer mu uzbuđenje njegovih malih ovčica nije davalo mira i činilo se da stvar nadilazi normalne dječje doživljaje. Rekao im je: „Ako opet vidite anđela, pitajte ga što želi i zašto dolazi.“
Idućega dana, 19. lipnja, djeca su opet pošla na isto mjesto (la calleja) i molile krunicu. Anđeo nije došao. Možda i zbog toga što su neki dječaci znatiželjno virili iz prikrajka i bacali kamenčiće? Ili zbog nekog drugog razloga? Svakako, bile su tužne: „Zašto anđeo nije došao?“ pitale su u svom djetinjem razočaranju učiteljicu.
„Bez sumnje stoga što ima puno oblaka“, olako je odgovorila učiteljica.
Djeca molila krunicu
Uvečer, 20. lipnja, djevojčice se opet uputiše na isto mjesto. Conchitina majka, Aniceta Gonzales, odrješita i oštroumna gospođa, nevoljko je dopustila da joj kći pođe tamo. Bojala se neugodnih dobacivanja koja su ionako već počela. Djeca su pobožno molila krunicu. Krunica je već bila pri kraju i kad su već tužne htjele otići, opet su ugledale svjetlo. O tome je Conchita zapisala: „Iznenada smo vidjele jako svjetlo koje nam je prepriječilo put.“ Zaslijepljene i strahom ispunjene, ostale su stajati sve dok svjetlo nije iščezlo.
Već 21. lipnja vijest o događaju proširila se u cijelom kraju. Njih četiri, praćene skupinom znatiželjnika, žurile su na isto mjesto i u isto vrijeme. Poslije krunice opet im se ukazao anđeo. Nazočni su primijetili promjenu u njihovom ponašanju. Lica su im odjednom bila prožeta ljepotom i zadovoljstvom. I nestade dobacivanja i šala na račun djece. Opet anđeo nije ništa rekao. Tako je bilo i sljedeća tri dana. Anđeo se pojavio, ali nije ništa rekao.
27. i 28. lipnja djeca su, vučena nevidljivom snagom, došla na isto mjesto i viđenje se ponovilo.
U subotu 1. srpnja četiri djevojčice su u pratnji velikog mnoštva molile krunicu. Kad je ukazanje počelo, nazočni su bez daha promatrali promjene na licima djevojčica. Ekstaza je trajala dva sata. Ovoga puta djeca su razgovarala za ostale nazočne s nevidljivom osobom. Bio je to anđeo koji je najavio dolazak Blažene Djevice Marije za 2. srpnja 1961. Anđeo im je naznačio mjesto gdje će ona doći. Odgovorio im je o svom imenu i na pitanje koje je postavio župnik don Valentino. Nakon ekstaze djeca su mislila kako je sve to trajalo samo dvije minute.
Kao i u Fatimi, anđeo Božji pripremio je djecu za susret s Gospom. Tamo se nazvao Anđelom mira, a u Garabandalu reče da je anđeo Mihael.
Gospa od Karmela u Garabandalu
Dana 2. srpnja mnoštvo svijeta okupilo se na mjestu koje je Anđeo naznačio. Jedva su djeca stigla na mjesto, i već su na koljenima, okružena čudesnim sjajem. Pred sobom su vidjele prelijepu Gospođu u pratnji dvojice anđela. Jednoga su prepoznali, bio je sv. Mihael: „Bili su kao bliznaci“, tako je Conchita zapisala u svom dnevniku. Djevojčice su s nebeskom pojavom (Gospom) razgovarale jednostavnim riječima, ali otvoreno i s povjerenjem. Djeca su Gospi govorila o svakodnevici na selu. „Govorili smo joj da idemo u polje, da smo pocrnjele od sunca jer smo morale kupiti sijeno, a Ona se na to smiješila“, piše Conchita u dnevniku.
Gospa je dugo s njima razgovarala, kao da je njihova tjelesna majka. Prisutni su mogli čuti kako djeca govore iako su tiho govorila. Među prisutnima je vladala napeta tišina.
Ukazanja su uslijedila i kroz nekoliko idućih godina. Marijine molbe bile su od tako velikog značenja da je Gospa uzela vremena da nam progovori preko svjedočanstava vidjelica iz Garabandala.
Vidjelice su ovako opisale Gospu: „Nosi bijelu haljinu, plavi ogrtač i krunu od zlatnih zvijezda koje svijetle kao oštri kristali. U svojim nježnim i tankim rukama drži smeđi škapular ili dijete na rukama. Ima dugu kestenjastu smeđu kosu s razdjelom na sredini. Lice joj je ovalno s nježnim nosom, lijepim ustima i usnama. Dob joj je 18 godina…“ Djeca kažu da „nitko nema glas kao ona“. Osobe ukazanja stajale su uvijek lica okrenuta prema djeci. Mijenjale su mjesto, a da noge nisu pomicale, ali su uvijek ostajale okrenute prema djeci. Iznad svega lijepa Gospođa im se predstavila kao Gospa od Brda Karmela – Nuestra Señora del Carmen.
