„Smjernice za službu egzorcizma u svjetlu važećeg obrednika“, koje je priredilo Međunarodno udruženje egzorcista i namijenilo ih svih egzorcistima u svijetu, a za hrvatsko tržište priredila nakladnička kuća „Figulus“ iz Koprivnice, vrlo su detaljne upute za sve koji se bave područjem opsjednuća i egzorcizma, koje vrlo često intrigira javnost.
„Dobiveni rezultat je, prije svega, alat koji držimo odgovarajućim kako bi svećenici egzorcisti naše udruge, u izvršavanju svojeg munusa, izbjegli prakse ili metode koje nisu u skladu s normama kojima Crkva regulira službu egzorcizma. Egzorcist ne može postupati po svojoj volji od trenutka u kojem djeluje u okviru službene misije koja ga na neki način čini predstavnikom Krista i Crkve. Stoga pri obavljanju svoje službe mora poznavati i pridržavati se pravila koja su donijele crkvene vlasti, koja zasigurno uključuju ono što se odnosi na ispravno slavljenje sakramentalnosti egzorcizma, ali u svojoj ukupnosti reguliraju znatno više od samog liturgijskog djelovanja“, objašnjava u uvodu „Smjernica“ o. Francesco Bamonte, predsjednik Međunarodnog udruženja egzorcista (A.I.E.)
Za širu javnost zacijelo najzanimljiviji onaj dio knjige koji odgovara na pitanje kako prepoznati i razlučiti psihičke probleme od duhovne okuženosti. Odnosno, kako prepoznati je li netko opsjednut zloduhom. To se može otkriti po ponašanju osobe, ali i njezinim problemima s osjetilima, od vida, sluha i njuha, pa sve do prehrane i promjena u ponašanju.
„S obzirom na đavolsko posjednuće, znakovi koji se mogu povezati s unutarnjim osjetilnim sposobnostima osjetilnog pamćenja mogu biti sljedeći: kada netko iznenada i bez ikakve prethodne bolesti, zaboravi sve ono u čemu je bio odgovarajuće i savršeno obrazovan i poučen (npr. u znanosti, umjetnosti itd.) ili kada netko nakon što je izložio, objasnio, prokomentirao mnogo toga (bilo konfuzno, bilo organizirano, ali uvijek iznad svojih intelektualnih sposobnosti, naobrazbe i profesije), iznenada se promijeni i više se ne sjeća ničega što je prethodno bio rekao“, navode „Smjernice“.
S druge strane, što se tiče đavolskog posjednuća, postoje znakovi koji se mogu povezati s ljudskim strastima. „Smjernice“ navode desetak takvih znakova. Primjerice, kada „netko mentalno i tjelesno zdrav, protivno svome karakteru i svojim navikama, iznenada zavoli mračna i sumorna mjesta i želi se izolirati te kada izbjegava bliskost i društvo ljudi (roditelja, rodbine i prijatelja), ali se ne posvećuje molitvi ili razmatranju; naprotiv, kod njega dominira lijenost, obuzet je melankolijom i protivno svojim prirodnim sklonostima i uobičajenim navikama svoga temperamenta, ustraje u tome da bude sam, a da pritom prethodno nije doživio nikakvu ozbiljnu nevolju“.
Također, kada „netko mentalno zdrav, čestite savjesti i besprijekorna života, iznenada najstrastvenije zavoli neku osobu, s kojom prije nije vodio nikakav prijateljski razgovor, niti je ikada razmišljao o njezinoj ljepoti ili drugim osobinama i počne se ponašati – ne kao netko tko voli – nego kao luda osoba“ ili pak kada „neočekivano poduzima opasne pothvate i zavoli ono što mu šteti i upravo to traži“.
Jedan od znakova može biti i iznenadno preziranje i zanemarivanje roditelja, podsmjehivanje, vriješanje i ne poštivanje redovnika, izrugivanje svećenicima te „biti zloban prema njima, pokazujući zadovoljstvo u tome, čineći to protivno vlastitoj volji“. Kao i kada netko „bježi od svećenika, crkve, sudjelovanja u sakramentima i svakom obliku molitve, iako je oduvijek bio pobožna osoba, praktičan kršćanin i čestite savjesti“, ali i kada se „rastuži i počne znojiti, i to u prisutnosti isključivo svećenika, a ne drugih osoba, ili tijekom sudjelovanja na svetoj misi, ili u primanju Presvetog Euharistijskog Sakramenta, kao i u drugim duhovnim vježbama“.
Jedan od znakova može biti i u slučaju onoga „tko nije bio prethodno pogođen nekom nevoljom ili progonstvom i protiv svoje vlastite volje, padne u očaj i iz tog razloga čas dere odjeću i udove, čas se udara šakama ili drugim predmetima, čas pokušava baciti se s visoka“ te kada se „bez ikakva prethodnog uzroka, ljuti na sebe ili čak na roditelje, prijatelje i obitelj, i u žaru gnjeva izgovara hule na Boga, Krista, Djevicu Mariju i svece, do te mjere da zaziva demona u pomoć“.
„Kada se neko poput bijesnog psa pjeni i škrguće zubima, ali nije lud, niti ga je pogodila kakva prirodna bolest (npr. epilepsija) ili izljev strasti. Kada muž i žena, oboje mentalno zdravi, dok su rastavljeni, žarko se vole, a čim ugledaju jedno drugoga, jedan od njih pobjegne ili se naljuti tako da drugoga udara nogama, šakama, grebe noktima, grize poput najopasnijeg neprijatelja“, navode „Smjernice“, dodajući kako dio znakova mogu biti povezani s vanjskim osjetilom vida.
Na primjer, „kada vjernik iznenada izgubi vid pa mu se vid iznenada vrati i to se događa često“ ili „danju ništa ne vidi, a noću, naprotiv, dobro vidi, toliko da može bez problema čitati bez svjetla, tako da mu se dan čini kao noć i noć kao dan“.
Jedan od znakova može biti i „kada vjernik, mentalno i tjelesno zdrav, iznenada i bez razloga pokazuje strastvenu uznemirenost, ima toliko uznemiren pogled da plaši one koji ga vide, a zjenice njegovih očiju izgledaju zastrašujuće i svjetlucaju“ te kad „teško može gledati u lice svećenika, a posebno egzorcista, a bjeloočnice njegovih očiju se mijenjaju na različite načine (kod ovog znaka treba obratiti pozornost osobito kada su u pitanju dojenčad i mala djeca, kod kojih se vrlo teško mogu prepoznati drugi znakovi)“.
Dakako, tu je i osjetilo sluha, pa se navodi da osobe mogu naglo promijeniti sluh, tj. naglo oglušiti i potom dobro čuti, posebice kada se slušaju duhovi sadržaji.
„Kada vjernik u prisutnosti egzorcista i tijekom faze razlučivanja, a da pritom ne proživljava stres na radnome mjestu ili ne pati od nesanice, slušajući molitve, sveta čitanja i evanđeoske odlomke, pokazuje izuzetnu dosadu (snažno zijeva) ili je jako uznemiren ili ga obuzima jaka pospanost“, navode „Smjernice“ i dodaju da je jedan od znakova i kada vjernik „čuje glasove koji ga zovu i poklanja im veliku pozornost“.
„Ako prilikom zvonjenja blagoslovljenih malih i velikih zvona osobu obuzme snažno nezadovoljstvo ili nerazmjerna uznemirenost, što se ne događa prilikom zvonjenja neblagoslovljenih malih i velikih zvona“, navode kao jedan od znakova, a što po pitanju znakova koji se mogu povezati s vanjskim osjetilom okusa (ili s onim što je povezano s nutritivnim procesom) navode da „kada tjedan dana ili više netko ne jede ništa ili gotovo ništa, a svejedno je snažan, debeo i pun energije kao prije“ te „kada netko, mentalno i tjelesno zdrav, izgara od vrlo jake žeđi, a ipak ne može piti nikakvu tekućinu, naprotiv, gnuša se svega što je prikladno za gašenje žeđi“.
„Kada se čini da netko, mentalno i tjelesno zdrav, umire od gladi, a ipak ne može okusiti nikakvu hranu, naprotiv, bježi od hrane i užasava se svega jestivoga“, jedan je od znakova, kao i kada dječak, djevojčica ili adolescent oba spola „čvrste građe i vitalan, bez ikakve bolesti u podlozi, ne samo da se tjelesno ne razvija i ne raste, nego dapače slabi, oslabljen je trajnom mršavošću i iscrpljuje se iako jede i pije, ne samo prema svojoj uobičajenoj navici, već i u većoj količini“.
Kao izrazito ekstreman znak navodi se „kada netko povraća noževe, čavle, igle, kosu, staklo i slične predmete raznih vrsta, pri čemu je isključen bilo kakav oblik prijevare“ ili kad „iz anusa izbacuje slične predmete ili bilo što drugo što se ne može generirati iz tijela ili u tijelu; ili pak tijekom više mjeseci neprekidno krvari a da pritom nije bolestan“.
Zaposjednuti, premda zdravi, ne mogu zadržati hranu u želudcu, nego su je prisiljeni povratiti, a u slučaju da je ta ista hrana, bez njegova znanja, blagoslovljena, tada je može zadržati, navodi se i dodaje s druge strane da „kada netko bez problema i s užitkom konzumira određeno jelo ili piće, ali ga se gnuša i odbacuje ako ga je svećenik blagoslovio bez njegova znanja“.
Jedan od znakova može biti i „kada netko, iako je na liječničkom pregledu zdrav, osjeća gotovo stalan zalogaj hrane u želudcu, koji se vrlo često penje do grla i ima dojam da ga guši“ te kada netko „mjesecima nije mogao okusiti hranu koju je uvijek jeo bez poteškoća i sa zadovoljstvom, a liječnici ga proglase potpuno zdravim“ ili pak „nezasitno jede, u velikim količinama, i pije mnogo protivno svojoj navici, a svejedno nikada nije sit“ ili s druge strane „otežano jede, tako da ga je potrebno hraniti na silu, a da pritom nema nikakvu bolest koja bi uzrokovala ovu situaciju“.
„Što se tiče đavolskog posjednuća, znakovi koji se mogu povezati s govorom mogu biti „kada netko neočekivano izgubi glas, ne može niti govoriti niti otvoriti usta čak i ako to želi, a nakon što egzorcist u ime Isusovo uputi zapovijed demonu, odmah ponovno zadobiva dar govora“ ili „kada iznenada iz usta mentalno i tjelesno zdravog čovjeka, normalno uravnoteženog, koji nije pod utjecajem alkohola, droga ili strasti, izlete riječi kojih se neposredno zatim ne sjeća da ih je izgovorio ili da ih je ikada želio reći“. Također i kada netko nenamjerno i svojom voljom ponekad ispušta krike slične životinjskima ili „nepovezano govori, a ne djeluje da je pijan, drogiran, u deliriju ili da je uznemiren izljevima strasti, ili pak da je pod utjecajem drugih prirodnih uzroka“.
Đavolski posjednuće, vele „Smjernice“, udara i na njuh pa duhovno okuženi bježe od mirisa svetih predmeta „kao što su tamjan, blagoslovljene ruže i drugi slični predmeti, a ne gnuša ih se ako nisu blagoslovljene“ kao i kada „iz usta nekoga, tko ne pati od respiratornih ili metaboličkih bolesti koje uzrokuju loš zadah (halitozu), izlazi nepodnošljivo intenzivan smrad poput sumpora, smole, čađe, ugljena i sličnog“.
Zaposjednuti mogu reagirati i na sam dodir svećeničke ruke. Primjerice, neki pod svećenikovom rukom osjete nešto vrlo hladno poput leda, neki se onesvijeste i kolabiraju kao da ih je grom pogodi, neki osjete vrlo hladan vjetar koji im struji u leđa i bubrege, a nekima glava postane neizmjerno teška, dok neki imaju dojam da im je mozak prikliješten i izboden, kao da je proboden mačem. „Neke osobe osjećaju da im gore glava i lice, a ponekad i cijelo tijelo kao da je obavijeno vatrenom parom, a neke imaju vrlo visoku vrućicu, s bolovima u glavi i slabošću i klonućem cijelog tijela (osjećaju kao da se raspadaju u komadiće)“, navode „Smjernice“, dodajući da se nekim osobama grlo toliko stisne da djeluje kao da su zadavljeni, dok se nekima u gornjem dijelu želudca ili u jednjaku „nešto miče poput lopte, kao da su crvi ili mravi ili žabe ili dlakavi pauci ili zmije“.
Neke osobe jako povraćaju, neke osjećaju veliku muku u utrobi, nekima se trbuh jako nadima, dok se nekima srce nepodnošljivo steže kao da je ozlijeđeno, ugroženo, ubodeno ili pretučeno.
U tzv. početnoj fazi đavolskog zla „Smjernice“ navode neke znakove izvanrednog djelovanja Zloga, koje se odnose na stanje tijela, s time da ti simptomi imaju vrijednost znaka „ukoliko je isključen bilo kakav patološki uzrok na psihofizičkoj razini“.
To može biti „određena zaglupljenost uma, simptomatična kada osoba, koja je oduvijek imala normalne intelektualne sposobnosti i sposobnosti odlučivanja, iznenada i bez vidljiva razloga pokazuje obamrlost i ošamućenost, koje joj otežavaju vođenje razgovora ili razumijevanje čak i banalnog razgovora i, posljedično, primjerenog djelovanja u različitim situacijama“. Zatim, razni melankolični deliriji, konvulzivni grčevi koji izgledaju poput epileptičnih ali to nisu, iznenadna patnja i bol u tijelu (pritisak na tijelo) koje osoba osjeća, ali ne može objasniti. Kao i opća tjelesna slabost i beživotna boja kože „na primjer zelenkasta ili bez sjaja (blijeda) ili žućkasta poput šafrana, koja nije posljedica razvoja bolesti“. Tu je i spontano drhtanje (trzanje, bol) živaca, kostiju, crijeva ili ukočenost koja prethodi konvulziji, kao i „puknuće i unutarnje stezanje crijeva te bolovi u trbuhu popraćeni jakim zvukovima“.
Jedan od znakova je i neprekidna bol u glavi bez pauza „bilo da se doživljava kao težina ili kao udarci, koje osoba osjeća kao da se radi o unutarnjem i neprekidnom perforiranju mozga ili sljepoočnica, ali koje odmah prestaju kada počne molitva i kada svećenik napravi znak križa“. Zatim, pritisak i probadanja u srcu, koje kao da je probodeno iglama te trajna bol u želudcu, kratka probadanja u gornjem dijelu želudca, osjećaj probavnih smetnji ili neugodnog i teškog zalogaja hrane koji kao da guši ili davi osobu.
Znak je i „uvijek neprobavljiva hrana i često povraćanje, što se ne događa kada je hrana blagoslovljena“ te „defekacija, nadutost i vrenje u trbuhu s izdahom vrlo hladnog ili vrlo toplog zraka koji se širi i osjetno nestaje“. Tu su i česte tegobe s vratom i bubrezima, koje se ne mogu objasniti organskim uzrocima.
„Osoba osjeća kao da joj se oko dijelova tijela omotala zmija (stegnuti su) ili su joj pak očni kapci tako čvrsto zatvoreni da se jedva mogu otvoriti“, navode „Smjernice“, kao i slučajeve nesvjestice „koja se javlja u određeno vrijeme s (us)trajnom potištenošću, gađenjem prema životu, jako lošim raspoloženjem (raspoloženje sklono iritaciji i nervozi, pretjeranoj tuzi, melankoliji), tvrdoglavom šutnjom, šutljivošću i čestim uzdisanjem (kao da osoba izražava tugu ili duhovnu uznemirenost) bez očiglednog uzroka“.
Zna biti i tremora udova i posebno glave vjernika koji se javlja u prisutnosti duhovnih predmeta ili osoba te uznemirenost (ponekad ograničena, naprimjer, na donje udove) zbog koje se osoba ne može odmoriti ni na koji način, ni stojeći, ni sjedeći, ni ležeći, iako ne boluje ni od kakve bolesti.
Tu je i suhi kašalj, vrlo mučan vjerniku i drugima, bez izbacivanja sluzi, koji nikada ne prestaje „nego se pogoršava tijekom molitve ili podjeljivanja duhovnih stvarnosti, kao što su sakramenti i/ili sakramentali“. Zatim, često zijevanje sa snažnim otvaranjem usta „osobito tijekom neke lectio sacra“. Kao i iznenadna pojava kvrga (oteklina, izbočina, zadebljanja), kao i rana koje krvare ili pak „znakova, brojeva, riječi, koji nastaju ili se pojavljuju brzo na nekom dijelu tijela, čiji uzrok liječnici ne mogu objasniti i koji brzo nestaju bez ikakva liječenja“.
Jedan od simptoma, primjerice, je i „silovit vjetar koji struji cijelim tijelom poput mrava ili koji brzo gmiže sa svake strane tijela poput zmije ili koji se poput miša uvlači čas u jedan, čas u drugi dio tijela“ te „prenošenje tijela ili njegovo podizanje (levitacija) protivno volji vjernika, pri čemu se ne vidi tko ili što ga prenosi ili podiže“. „Vika, krici, trganje odjeće, škrgutanje zubima i svako uznemirenje tijela bez ikakva uzroka, bilo unutarnjeg (mentalne ili organske bolesti, izljevi strasti), bilo vanjskog, a koji se osobi koja ih čini ne sviđaju niti ih je željela“, navode „Smjernice“ kao neke od simptoma.
Ovo je samo djelić iz „Smjernica za službu egzorcizma u svjetlu važećeg obrednika“ koje su namijenjene kako svećenicima tako i vjernicima i koje će sigurno pobuditi veliku pažnju kako crkvene tako i ine javnosti.
