Siromašni Kinez cijeli je život radio najteže poslove i ništa nije stekao. Sve što je imao, bijaše sin jedinac
kojeg je neizmjerno volio. Naučio ga je čitat i pisati i pomalo uveo u kaligrafiju (krasopis).
Prije smrti, otac izvadi crnu i bijelu kutijicu i reče sinu: „Nažalost, nemam ti ništa ostaviti osim ovih
kutijica. Dobro ih čuvaj. Kad ti bude vrlo teško, otvori bijelu kutijicu, a kad ti bude posve dobro, otvori
crnu.“
Mladić je pokopao oca i krenuo u svijet noseći u torbi očeve kutijice. Po danu je radio najteže poslove, a
noću spavao pod vedrim nebom. Dnevno je zarađivao samo za zdjelu riže. Bijaše stalno umoran i
nesretan. Onda je došla poplava i sveopća glad. Nije bilo posla. Mladić je spavao u šumi i peklo ga je
sunce po danu, a ubijao led po noći.
Jedne noći su mu ukrali sve što je imao: zdjelu riže, pamučnu košulju i dva novčića. U beznađu se odluči ubiti. Zatraži oproštenje od Boga, a onda napipa kutijice ušivene u pojas. Otvori bijelu. U njoj bijaše papir i na njemu očevom rukom napisano: Ovo će proći.
Shvatio je poruku, nije digao na se ruku, nego se uputio u obližnji grad. Budući da ga je otac naučio čitati
i pisati, ubrzo se zaposlio kod plemenskog starješine kao pisar. Radio je pošteno i marljivo. Dolazili su
seljaci koji mia je trebalo nešto pisati, čitati ili protumačiti. Svima je izlazio ususret. Starješina bijaše
pravedan i bogato je uzvraćao svom pisaru. Uz veliku plaću, ubrzo mu je ustupio i dio svoje kuće.
U sljedećim godinama postao je gazdom malog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo, a stari i
onemoćali starješina povjeri mu svoje poslove i dade mu kćer za ženu. U ljubavi i slozi imali su mnogo
djece i uvećali bogatstvo. Bio je sretan čovjek.
Jednoga predvečerja razmišljao je o svom životu. Sjetio se svog očaja i želje da na se digne ruku. Tada
se sjetio i oca i onih dviju kutija koje mu je dao otac prije smrti. Otvorio je crnu kutijicu u kojoj je bio
smotan papirić. Na njemu je bilo očevom rukom napisano: I ovo će proći!
„Škrinja mudrosti“, priredio fra Mladen Herceg