René Laurentin, francuski teolog i mariolog, stručnjak za to područje, govori o 1.800 ukazanja. Polovica ih je bila u 20. st., a većina poslije Drugoga svjetskog rata i u vremenu koje nam je tako blizu. Može se reći da je u posljednjih 50 godina došlo do eksplozije ne samo Gospinih ukazanja. Ukazanja nisu više samo u Europi, kako je to bilo u prošlosti, nego i u Americi, Africi te zemljama na istoku: Japanu, Koreji, Indiji i Kini.
Do danas je Crkva priznala petnaestak autentičnih ukazanja. Crkveno priznanje ne znači da vjernik mora vjerovati u istinitost ukazanja, ali mu razboritost nalaže da ih ne odbaci. Dakako, vrijedi ova tvrdnja i za ukazanja koja još nisu priznata, a poruke se slažu s dosadašnjim naukom Crkve i plodovi obraćenja su vidljivi.
Ima ukazanja koje je Crkva prekrižila. Ne samo da je nemoguće dokazati nadnaravnost tih ukazanja nego su i duhovni plodovi izostali. Poruke se ne mogu ni na koji način uklopiti u kršćanske okvire.
Ima ukazanja koja još uvijek traju. I dok ona traju, Crkva kao razborita majka ne želi a i ne može donijeti konačan sud, pa ta ukazanja trajala i 100 godina. Mnoga ukazanja će najvjerojatnije ostati samo kao mjesta molitve kamo će vjernici dolaziti i tražiti Marijin zagovor.
Ima, međutim, ukazanja koje je ljudski čimbenik onemogućio da se pokažu „nadnaravnim“. Izostala je suradnja s „nadnaravnim“. To se dogodilo u Njemačkoj u vrijeme Bismarckove strahovlade krajem 19. stoljeća. Evo što se tamo događalo 100 godina ranije.
Dana 3. srpnja 1876. ukazala se Blažena Djevica Marija trima osmogodišnjakinjama iz Marpingena u obližnjoj šumi „Härtelwald“, dok su brale šumske plodove. Tri dana poslije i petero odraslih vidjelo je Kraljicu Neba. Nakon toga bilo je još ukazanja koja su privukla više tisuća hodočasnika. Ozdravili su mnogi bolesnici, posebice oni koje su liječnici „otpisali“. To se događalo kad su djeca stavljala bolesničke ruke na stopala Majke Božje za vrijeme ukazanja. Bilo je ozdravljenja i vodom koja je dolazila iz šumskog izvora.
Tada je Gospa rekla: „Ja sam Bezgrješno Začeće. Molite s vjerom i ne griješite. Molite s molitvom Dođi Duše Sveti i Pod Tvoju zaštitu…“ Ovo su prenijele novine po cijeloj Njemačkoj i mnoštvo hodočasnika dolazilo je u Marpingen. Dolazilo je i do 20 tisuća. Ljudi su počeli tražiti svetu ispovijed.
U Njemačkoj je u to vrijeme Pruska pokušala u „Kulturkampfu“ skresati prava Katoličke crkve. Mnogi su redovnici zatvoreni. I biskup iz Triera bio je zatvoren devet mjeseci. I mnogi svećenici doživjeli su istu sudbinu. Kancelar Bismarck nije želio „drugi Lurd u njemačkoj zemlji“. 13.7.1876. poslala je Pruska jednu redarstvenu četu u Marpingen i zatvorila svaki pristup prema „Härtelwaldu“, a djevojčice poslali u popravni dom. A godinu dana poslije ukazanja „Härtelwald“ je proglašen vojnom zonom i zabranjen je svaki pristup.
Kroz 40 godina tko je pokušao ući, bio je kažnjen zatvorom.
Krajem 1876. opao je broj hodočasnika. Crkveno priznanje je izostalo. Marpingen je ostao samo omiljeno hodočasničko mjesto.
„Ja ću opet doći u vrijeme velike nevolje“ – obećala je Gospa.
Izvršila je obećanje. Ukazala se 16. srpnja 1683. jednom seljaku u Njemačkoj (Marpingen) koji je upravo molio u zavjetnoj kapeli. Gospa mu je izdiktirala vrlo jasnu poruku koja je predana Papi: Prošlo je više od 100 godina od mog ukazanja. Niste razumjeli ni čudesnu sliku ni moje poruke. Moje ste poruke iskrivili i ismijali.(…) Pokazala sam vam najveće čudo sa suncem. Bilo je mnogo svjedoka. Ipak, vaši grijesi i poroci izazvali su Božju srdžbu: Drugi svjetski rat.(…). Rugate se mojim porukama kao i onima koji mole i imaju povjerenja u čudesnu vodu. Knez ovoga svijeta učinio vas je slijepim za objavu i Božje zapovijedi. Vaš život nije više kršćanski život nego život novog poganstva… Pred vratima Njemačke stojim plačući kako je Krist plakao nad Jeruzalemom. Kako sam vas često opominjala kroz svoje objave!
Kako slijede ukazanja?
Navest ćemo samo neke. Jedno od prvih Gospinih ukazanja bilo je 270. Grguru Taumaturgu. Na početku visokog srednjeg vijeka ukazala se Teofilu i Mariji Egipatskoj.
U VII. st. poznato je takozvano čudo Ivana Damašćanskog kojemu je Gospa vratila ruku koju mu je odsjekao emir iz Damaska.
Od 19. st. slijede ukazanja u Europi jedno za drugim. Tri ukazanja su se dogodila 1830. u Parizu, Rue du Bac. Gospa se ukazala dvadeset trogodišnjoj Katarini Labouré iz Burgundije (Bourgogne), novakinji kod Sestara ljubavi.
Gospa se ukazala 19. rujna 1846. u La Saletti u Francuskoj pastirčićima Melaniji Calvat (14 g.) i Maksimu Giraud (11 g.), a Crkva ih je priznala 19. rujna 1851. godine.
Gospa se 18 puta ukazala siromašnoj i bolesnoj djevojčici Bernardici Soubirous u Lurdu (1858.) da preko nje potvrdi, što je Crkva već 1854. rekla, da je Blažena Djevica bez grijeha začeta.
Kad su Prusi napali Francusku, Gospa se 17. siječnja 1871. ukazala djeci iz Pontmaina.
Pet puta Gospa se ukazala Luciji Santos, Franji i Hijacinti Marto u Fatimi u Portugalu od svibnja do listopada 1917. (svakog 13. u mjesecu, osim u kolovozu!) Posljednjem ukazanju i čudesnoj igri sunca nazočilo je oko 70 tisuća ljudi.
A kakva je politička klima vladala u Portugalu prije 1917.?
Alfonso Costa, donoseći zakon o odvajanju Crkve od države, izjavljuje:
„Zahvaljujući ovom zakonu Portugal će uspjeti kroz dvije generacije uništiti katoličanstvo.“ Školska su djeca nosila ispisane plakate: „Ni Bog ni religija!“
U Beauraingu u Belgiji petero djece vidjelo je Gospu na jednom bijelom oblaku 33 puta od 29. studenoga 1932. do siječnja 1933. Biskup je priznao nadnaravnost ukazanja 2. srpnja 1949. godine.
Gospa siromašnih ukazala se u Banneuxu (Belgija) djevojčici Marijeti Beco devet puta od 15. siječnja do 2. ožujka 1933. Crkva je priznala nadnaravnost ukazanja 22. kolovoza 1949. godine.
Najznakovitije ukazanje moderne epohe zbilo se u Guadalupeu (Meksiko) od 9. do 12. prosinca 1531. Ukazala se Gospa pet puta na brežuljku Tepeyac, Juanu Diegu, indijanskom Meksikancu koji se malo prije obratio i krstio.
Služeći se njime, Gospa želi dovesti u Isusovo stado jedan mnogobožački narod (Azteki, Maje), narod izvanredne kulture, ali i vrlo strašne religije koja je svojim bogovima žrtvovala svake godine tisuće i tisuće ljudi. Suncu su se prinosile ljudske žrtve, zbog njega su vođeni neprekidni ratovi (takozvani ‘ratovi cvijeća’) kako bi se moglo doći do novih zarobljenika. Njihova srca bit će žrtvovana Suncu, tijela će se raskomadati i podijeliti narodu da budu pojedena. Prema vjerovanju Azteka samo duše ratnika koji su pali u borbi i bili žrtvovani odlaze na nebo. Duše žena umrlih pri porođaju također.
Dva puta u Ukrajini
Dana 12. svibnja 1914. Gospu su vidjela 22 seljaka. Viđenje je trajalo sve do sljedećega dana. Vidioci su primili proročku poruku koja je najavila teška vremena za svijet, a posebice za Ukrajinu. Prorekla joj je gubitak samostalnosti kroz 80 godina: kroz osam desetljeća trajat će progonstva i patnje i na kraju će pobijediti kršćanstvo i Ukrajina će biti slobodna.
Osim toga rekla im je da je izbijanje svjetskoga rata na pomolu i da će Rusija postati zemlja bez Boga.
A 26. travnja 1987. Gospa se ukazuje djevojčici Mariji Kyzin (1976.) u Gruševu. Marija, izlazeći iz kuće da bi se uputila u školu, primjećuje neobično svjetlo na oskvrnjenoj kapelici (zatvorena za bogoštovlje 1947.) koja graniči s vrtom njihove kuće. Zastane i promatra svjetlo, kad odjednom opazi na jednoj strani osmokutnog zvonika koja pokriva kupolu kapelice jedan lik: Ženu obučenu u crno s Djetetom u ruci. (…) Barem pola milijuna ljudi bili su izravni svjedoci ukazanja. Između ostaloga rekla je 1988: „ Došla sam da vas utješim i da vam kažem da će prestati vaše patnje. Zaštitit ću vas radi slave i budućnosti Božjeg kraljevstva na zemlji koje će trajati tisuću godina.“
Zašto tolika ukazanja?
Velike su bile patnje ljudi kroz povijest. Iako kršćanstvo zadaje smrtni udarac robovlasništvu, ono se pokazuje na razne načine sve do danas! I kršćani i nekršćani trpe. Smjenjuju se politički sustavi i vode ratovi do istrjebljenja, često i pod geslom kršćanske ljubavi. U 11. stoljeću dolazi do bolnoga raskola u Crkvi. Skoro tisuću godina kršćanski Istok i kršćanski Zapad su se međusobno optuživali i jedni drugima fizičke i duhovne rane nanosili. Onda je došla reformacija i nanijela novu ranu na Mističnom Tijelu Kristovu i time novi veliki raskol u krilu Katoličke crkve. Uslijedili su međusobni ratovi i optuživanja. Sve su to iskoristili neprijatelji Crkve. Francuska revolucija proglasila je krajem 18. st. „slobodu, jednakost i bratstvo“, a zapravo je, rušeći crkve i oltare, tamanila sve koji nisu prihvatili „božicu slobode“ i odrekli se Krista i Njegove Crkve. U 19. st. bude se druge revolucije i proizvedoše kojekakve -izme: komunizam, nacional-socijalizam, fašizam, boljševizam…, a oni nove ratove, koncentracijske logore, „bleiburge“, gulage. U novije vrijeme veliča se globalizam koji s naglašenim materijalizmom i sekularizmom odvlači čovjeka od Boga nudeći mu sve vrste ugodnosti, uvjeravajući ga da mu je sve dopušteno, pogotovo kad je riječ o tjelesnom užitku. A ti užitci izazivaju nove ratove, nova ubojstva, nova podjarmljivanja, nove ovisnosti… Posljedice toga su srušeni brakovi i obitelji, preljubi, abortusi, smrti od side zbog razvratnoga života, ovisnosti o kocki, drogi, alkoholu, seksualnoj maniji…
To se događa i na tlu kršćanske Europe koja je još 1955. izabrala zastavu s dvanaest zlatnih zvijezda na plavoj podlozi što aludira na Blaženu Djevicu Mariju. „I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda.“ (Otk) Nažalost, oni koji vode današnju Europu misle da im Marija nije potrebna. Bez obzira na takvo razmišljanje, Marija se ne odriče ni svoje zalutale djece. Zato se ukazuje, zato šalje poruke – ne preko umišljenih bogataša nego preko malenih i siromašnih u duhu. Može li Majka gledati da joj djeca odlaze u propast a da ih ne zaštiti?
A jesu li potrebna priznanja?
Papu Pija XII. upitaše crkveni dostojanstvenici Rimske kurije, kako se postaviti naspram ukazanjima (1947.) u Tri Fontane u Rimu. Papa je odlučno odgovorio: „Nije li riječ o dobru? Zar se tu ne moli? Zar se ljudi ne kaju?
Zar se ne popravljaju brakovi. Dakle, ostavimo Gospi da ona čini što mi ne znamo činiti.“
O čemu je riječ u Tri Fontane?
U jednoj spilji, tražeći izgubljenu loptu, troje djece vidjelo je Lijepu Gospođu, dok je njihov otac Bruno spremao govor protiv Blažene Djevice Marije, Crkve i Pape. Kako su se djeca ušutjela, pošao je prema njima da vidi što se s njima događa. Djeca su bila na koljenima s pogledom prema gore i izgovarala riječi: Lijepa Gospođa. Sav izvan sebe pokuša ih podignuti, ali nije mogao. Počeo je vikati i tražiti pomoć. U tom trenutku se i njemu ukaže Bijela Gospođa sva u sjaju i s knjigom na grudima i kaže mu: „Ja sam Djevica Objave… Ti me progoniš, sada je dosta! Uđi u sveti ovčinjak, nebesko dvorište na zemlji. Prisega je Božja i ostaje nepromjenjiva; devet petaka Srcu Isusovu koje si učinio ljubazno prisiljen od svoje vjerne zaručnice, prije nego si započeo put zablude, spasili su te!“
Riječ je o Bruni Cornacchioli, protestantu (adventistu) koji je prije bio katolik. Gospa mu se ukazala s Biblijom na grudima, jer je Bruno upravo u Bibliji tražio dokaze mržnje protiv Blažene Djevice Marije, Crkve i Pape.
Ukazuje li se Gospa u Međugorju?
Šestero vidjelaca tvrdi da im se Gospa ukazuje od 24. lipnja 1981. Upravo je prošlo trideset godina. Šestero djece diglo je tada na noge cijeli partijski i državni vrh. Iza djece krije se Kaptolsko-vatikanska zavjera – govorili su. Žele srušiti Jugoslaviju klerofašisti – pisale su novine. Začetnik toga zločinačkog pothvata je fra Jozo Zovko. Samo mjesec i pol dana poslije fra Jozo je uhapšen. Govorilo se o 20 godina robije. Osuđen je „samo“ na tri godine zatvora. Ja sam ga posjetio 10. kolovoza 1981. u Međugorju. Šetali smo oko crkve i razgovarali o mnogo čemu i tada mi je rekao: „Neki dan su bili ovdje iz UDBE i zaprijetili mi da će me uhapsiti ako ne dokinem misu u 18 sati, a ja sam im odgovorio: ‘Ja misu neću dokinuti, a vi činite što mislite da treba učiniti.’„ Rekao mi je također da je i sam vidio velikim slovima napisano MIR od crkvenih tornjeva do Križevca, ali mi je rekao i to da je bio uvjeren u komunističku podvalu s djecom sve dok nije čuo jedan glas dok je molio u crkvi: „Iziđi i spasi djecu, djeca su u opasnosti!“
Pokazao se pravim pastirom. Djeca su dotrčala do njega i on ih je sakrio.
„Najamnik, koji nije pastir i komu ne pripadaju ovce, kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, te ih vuk grabi i razgoni.“ (Iv 10,12)
Hvala Bogu, iako vidioci skoro trideset godina moraju stalno bježati pred „vukovima“, „vukovi“ ne uspijevaju rastrgati ni njih ni Gospine poruke. Uvijek se nađe netko koji ih spašava. A taj netko je Gospa. Da je bila riječ o ljudskom faktoru u Međugorju, „međugorje“ bi isparilo još prije početka Domovinskog rata. A što se događa? „Međugorje“ privlači ljude iz cijeloga svijeta. U Međugorju su svaki dan Duhovi, kao nekoć u Jeruzalemu. Tamo su apostoli vidjeli Gospu i s njome molili, a ovdje je ljudi ne vide, ali osjećaju njezinu majčinsku blizinu i pomoć. S kakvim se žarom moli krunica, sudjeluje u klanjanju Presvetom Oltarskom Sakramentu, ispovijeda, slavi sveta misa?!
Oni koji očito nisu spremni mijenjati svoj život, redovito zaobilaze Međugorje, ali samo dolaskom, ne i zlim riječima, idu u kategoriju onih za koje piše u knjizi Otkrivenja: „Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! O kad bi bio studen ili vruć! Ali jer si mlak – ni vruć ni studen – izbacit ću te iz svojih usta.“ (Otk 3,15-16) (Fra Karlo Lovrić)
