Abraham prvi hodočasnik
Prvotno je „peregrinus“ (hodočasnik) označavao stranca koji u tuđini traži svoj spas. U biblijskoj predaji Abraham slovi kao prvi hodočasnik koji ostavlja svoj zavičaj Ur Kaldejski. I cijeli život jednoga kršćanina mogao bi se zvati hodočasničkim.
Kršćanin je, takoreći, premješten (deložiran) iz ovoga svijeta u kojem ne nalazi svoju domovinu, i na putu je prema vječnoj domovini. Hodočašće postaje, reklo bi se, simbolom kršćanskoga života. Kako srednjovjekovni čovjek ne živi samo radi svoga zadovoljstva nego je vezan i određenim zakladama crkveno posredovane vjere, ne putuje on kao moderni turist koji traži odmor i ugađa svojoj znatiželji, nego traži spas koji se sastoji u Božjem opraštanju za zemaljske grijehe i izbavljenju iz doživljene nevolje. Stigavši jednom na cilj svoga hodočasničkog putovanja, susreće opraštanje, odnosno zagovor jednoga sveca, ozdravljenje od tjelesnih tegoba, spas iz nevolje.
Hodočašćenje uvijek ima duhovni cilj
Hodočašćenje nije bilo uvijek jedini razlog putovanja. Uz to su bila misijska putovanja, kao i ratne obrane, odnosno širenje vjere (križarski pohodi), a i trgovina koju su od 11. i 12. stoljeća poticale patricijske obitelji. Hodočašćenje se razlikuje od drugih staleških putovanja, jer hodočašćenje uvijek ima duhovni cilj. Od 9. st. hodočašćenje poprima sve češće određeni cilj. Vjernik izlazi iz svoje provjerene prostorno-vremenske konstelacije (sigurnosti) i traži prostor u kojem će se božansko posadašnjiti. Usmjeruje se prema svetim mjestima, kao što su Rim (10. st.), Jeruzalem i Santiago (11. i 12. st.). Iako je Jeruzalem bio već ranije cilj pojedinih hodočasnika, razvio se hodočasnički duh tek na kraju tisućljeća. Jeruzalem je k tome vrijedio kao središnja točka svijeta i mjesto paruzije, ponovnog Kristova dolaska na kraju vremena. Iz želje za nasljedovanjem Krista rodila se želja potražiti mjesta njegova zemaljskoga života ili potražiti jedno mjesto koje je posvećeno grobom nekoga apostola (Rim: sv. Petar i Pavao; Santiago: sv. Jakov).
Blagoslovljeni suveniri
Trebalo je prevaliti stotine kilometara, ponekad i više, da se stigne u jedno od ovih svetih mjesta. Ova tri hodočasnička mjesta („peregrinationes maiores“) – odakle su hodočasnici nosili svojim kućama blagoslovljene suvenire kao što su: lijevani metalni ključ sv. Petra (Rim), palmina grančica (Jeruzalem) i školjka sv. Jakova – ostavljala su na vjernike snažan duhovni dojam.
Pri tom su i relikvije (moći) i njihovo čašćenje igrali važnu ulogu. Neki to proglašavaju čak definicijom hodočašćenja. Bottineau: „Hodočašćenje se sastojalo u srednjem vijeku u tome, poći i častiti relikvije, posebice mrtvo tijelo. Išlo se na grob mučenika, jednog apostola ili čak na Kristov grob.“
Relikvijama prednost pred zlatom
Od IV. st. relikvijama svetih pridavale su se nadnaravne snage. Važile su u isto vrijeme kao materijalni predmet prenošenja milosti i spasa. U ranome srednjem vijeku relikvije su imale takvo značenje da se njima davala, čak u plaćanju, prednost pred zlatom i srebrom. U kasnijem vremenu kult relikvija je poprimio takve razmjere da su se čak iz „pobožnosti“ krale relikvije (moći). Razvila se i trgovina relikvijama, protiv čega je ustao i IV. lateranski sabor 1215. godine. Relikvije su pribavljale zaštitu i pomoć, ugled i silu. Relikvije su mogle provesti političke zahtjeve i legitimirati ih. Čak se i podizanje Santiago de Compostelle u nadbiskupiju obrazlaže apostolskim relikvijama. Budući da nije bilo uvijek relikvija, pronalazile su se neizravne relikvije koje su se mogle stalno umnažati, npr. dodirom svetišta s jednim drugim predmetom. I ne samo ove vrste relikvija koje su nastale dodirom nego su i zemlja iz Svete zemlje, drvo od križa ili iz Maslinskoga vrta ili predmeti na koje je kapao vosak sa svijeća u svetištu, bili posebno cijenjeni.
Za pobožne ljude iz srednjega vijeka sve su relikvije važile kao prave, ako se preko njih dogodilo koje čudo. Upravo izvješća o čudotvornosti mamila su mnoge hodočasnike da se odvaže na put. Apostolskim relikvijama u Santiagu pridodano je posebno značenje: Jakov je bio jedini apostol pokopan na Zapadu (grob sv. Matije u Trieru u Njemačkoj poprimio je regionalno značenje) i bio je prvi apostolski mučenik kršćanstva.
Hodočašća iz pobožnosti
Pokušamo li srednjovjekovna hodočašća svrstati po nekakvim motivima, dobit ćemo tri osnovna tipa hodočasnika: jedni su išli iz pobožnosti, drugi su činili pokoru ili odrađivali kaznu, a treći su bili tzv. delegirani hodočasnici.
Hodočašće iz pobožnosti, kao najčistiji oblik, može se podijeliti na molitveno i zahvalno. Tjelesne ili druge nevolje motiviraju često na prosidbeno hodočašće. Čudom spašeni hodočaste na neko sveto mjesto zahvaliti svecu i ispuniti svoj zavjet. Hodočasnici su iz pobožnosti slijedili poznati zov sveca. Da bi pošli na hodočašće, za njih je bilo vrlo važno znati da mogu biti blizu groba i tijela onoga koga se časti. Uz to je, vjerojatno, bilo i drugih motiva. Ipak, najveći motiv je bio taj što je srednjovjekovni čovjek vjerovao u čudesa.
Kaznena hodočašća
Dragovoljnom hodočašćenju može se suprotstaviti „hodočašće“ koje su odredile svjetovne vlasti nekom čovjeku kao kaznu. Riječ je o praksi kanonskoga prava koje se razvijalo u karolinško vrijeme i stoljećima se zadržalo. Od 13. st. kaznena hodočašća su nametana posebice na belgijsko-nizozemskom prostoru. Između 1415. i 1513. samo u Antwerpenu bilo ih je oko 2500. Nije se uzalud govorilo o jednoj vrsti socijalne higijene. (Steven Runciman). Nikakvo čudo da se zbog svega ovoga i slika o hodočasniku iskrivila. Čak su hodočasnik i zločinac postali sinonimi. Od tada je razumljivo zašto su katolički kraljevi Španjolske u 16. st. hodočasnički put u Santiago de Compostellu ograničili na četiri milje široku zonu uz stari francuski put (camino frances). Tko je ovu zonu napustio nije imao pravo na hodočasničke povlastice. Nacionalne države uzele su hodočašćenja pod strožu kontrolu, i od hodočasnika su se zahtijevale iskaznice iz njihove domovine.
Delegirana hodočašća
I treće hodočašće, od kasnoga srednjeg vijeka učestaliji oblik, je delegirano hodočašće u kojemu je netko putovao namjesto drugoga ili u ime neke skupine. Postojali su profesionalni hodočasnici koji su po čvrstoj tarifi bili plaćani za obavljeni posao.
Ima li danas takvih hodočasnika koji bi hodočastili namjesto drugih, nije mi poznato, ali ima ih mnogo koji bi nedjeljom mogli poći na svetu misu, ali oni nađu susjeda (delegata) i po njemu pošalju tzv. milostinju i tako obave „svoju“ svetu dužnost. E kad bi se takvo nešto moglo učiniti i s ručkom?! Da gladan (siromašan) sjedne za stol sitoga, a sit (bogat) za stol gladnoga! (Fra Karlo Lovrić)
