Budući da je župa Međugorje kroz ove godine izrasla u jedno svjetsko hodočasničko mjesto, o čemu svjedoče mnogi hodočasnici iz cijeloga svijeta, želja nam je obavijestiti naše čitatelje i o drugim hodočasničkim mjestima u svijetu koje je Crkva priznala ili nije priznala, ali kojima vjernici hodočaste.
Upravo vjernike koji kroz nekoliko dana ostavljaju svoj obiteljski dom, svoju župu, svoju biskupiju ili zemlju i upućuju se u neko od priznatih ili nepriznatih svetišta u našoj Crkvi diljem svijeta, zovemo hodočasnicima.
Ipak, je li dovoljno samo to da nekoga nazovemo hodočasnikom, jer je ostavio svoj dom i svoje mjesto za nekoliko dana i pošao u neko drugo? Zašto ga ne bismo zvali i turistom?
Turistom, pak, zovemo neku osobu koja dolazi ciljano u neko mjesto, znamenito upravo po kulturnim spomenicima, arheološkim i inim vrjednotama (može biti i neko svetište), ali bez ikakvih vjerskih motiva. Turist može biti i nevjernik, dok je hodočasnik uvijek vjernik ili traži vjeru.
Pokloničko putovanje
Hodočašće, pak, označava pokloničko putovanje u svetište koje se poduzima iz religioznih razloga, tj. s nekom vjerskom nakanom. Kao religiozan čin, hodočašće gotovo uvijek ima obilježje zasluge u osobnom spasenju. Javlja se u različitim religijama (židovstvo, hinduizam, islam i dr.). U kršćanstvu hodočašće simbolizira život kršćana kroz trpljenje i napor puta do cilja u mjestu hodočašća. Motivi su molba ili zahvala za neku milost ili tjelesnu potrebu te duhovna okrjepa i obnova, a ciljevi su svetišta svetaca, Marije i mjesta čudesnih pojava. Hodočasnici donose često u svetište zavjetne darove, npr. reprodukciju izliječenog dijela tijela ili pločicu na kojoj je upisana zahvala za izbjegnutu opasnost. Uobičajeno je darivanje svetišta novcem ili nečim drugim. „Iz osobne pobožnosti može kršćanin također obećati Bogu neko djelo, molitvu, milostinju, hodočašće…“ (KKC 2101)
Molitva i djela pokore
Hodočasnici osobito mnogo mole i čine djela pokore. Obično mole klečeći. U nekim našim (hrvatskim) krajevima hodočasnici mole obilazeći na koljenima oko kipa dotičnoga sveca. Jedno od najučestalijih pokorničkih djela je uspinjanje visokim stubištem na koljenima (npr. Svete skale u Rimu!). Hodočasnici koji dolaze u Međugorje (nije važno s kojeg kontinenta) penju se obuveni, a mnogi i bosi, na Križevac obavljajući pobožnost križnoga puta, kao i na brdo Crnicu (mjesto ukazanja) moleći radosna i slavna otajstva krunice. Nezamislivo je hodočašće bez sakramenta sv. ispovijedi i euharistijskih slavlja. Mnogi žele upravo u dotičnom svetištu obaviti sv. ispovijed, što i nije uvijek jednostavno, ako u svetištu nema mogućnosti za ispovijed na materinskom jeziku. Jedan od pokorničkih čina je jednodnevni ili višednevni post koji se svakako uklapa u hodočasnički program, kao i često traženje tihoga kutka za čisto osobnu molitvu.
I Katekizam Katoličke crkve govori o religioznom osjećaju kršćanskoga naroda u svakome vremenu koji se očitovao i očituje u različitim oblicima pobožnosti sakramentalnog života Crkve, kao što je čašćenje svetih moći, pohodi svetištima, hodočašća, ophodi, križni put, krunica… (Usp. KKC 1674).
Stari zavjet spominje hodočašća u Bethel i Dan, kao i hodočašća za blagdane Beskvasnih kruhova, Pedesetnice i Sjenica.
I Isus je hodočastio
Isus, kao i proroci prije njega, iskazivao je Hramu i Jeruzalemu najdublje poštovanje. Ondje je bio prikazan od Josipa i Marije četrdeset dana po svom rođenju. U dobi od 12 godina odlučuje ostati u Hramu da bi svoje roditelje podsjetio da je njemu biti u onome što je Oca njegova. On je onamo uzlazio svake godine.
Kršćani su hodočastili s nakanom štovanja značajnih mjesta u Isusovu životu, kao što su crkva Svetoga groba u Jeruzalemu ili uopće biblijska mjesta u Svetoj zemlji, područja vezana uz svece, posebice mučenike, poput grobova sv. Petra i Pavla u Rimu, te mjesta svetaca čuvenih po njihovim čudesima (sv. Franjo, Asiz; sv. Ante i sv. Leopold Mandić, Padova; sv. Ivan Maria Vianney, Ars-Francuska; sv. Terezija od Malog Isusa, Lisieux; sv. Padre Pio, San Giovanni Rotondo…).
Zapisi o hodočašćima
Najstariji zapisi o hodočašćima u Hrvatskoj postoje iz IX. st. o putu u Jeruzalem i o uglednim hrvatskim hodočasnicima u Čedadskom evanđelistaru. Postoje i različita svjedočanstva o zavjetnim darovima (ex voto) Hrvata u stranim svetištima (Rim, Santiago de Compostella u Španjolskoj; Loreto, Asiz, Padova u Italiji i dr.) ili u domaćima (Trsat, Zadar, Ludbreg, Marija Bistrica…). U novije doba postoji u hrvatskom narodu stotinjak hodočasničkih mjesta, većinom Marijinih svetišta, kao što su Olovo, Sinj, Komušina, Voćin, Krasno, Hrasno, Široki Brijeg, Gospa od Škarpjela… samo da spomenem neka od tih, za hrvatski vjernički puk važnih Gospinih prošteništa. I, dakako, Međugorje koje nije samo hrvatsko! Od samoga početka poprimilo je svjetske razmjere ne samo zbog posjeta nego i broja i preobrazbene snage svakodnevnih ispovijedi. (Fra Karlo Lovrić)
