Čudo sunca u Fatimi, koje se dogodilo na današnji dan 13. listopada 1917., osim što je bilo posljednje ukazanje Luciji Santos, Jacinti i Franciscu Martu u nizu fatimskih ukazanja, događaj je koji do današnjeg dana nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Radi se, naime, izvanrednoj pojavi koju je vidjelo oko 70.000 ljudi i koja je na svojevrstan način bila potvrda toga nadnaravnoga događaja koji se dogodio u Portugalu, a kojega je priznala i Katolička crkva.
“Bilo je dobrih osam centimetra vode, gdje sam stajao i sve je bilo puno blata. Bio sam mokar do kože. Tada oko podneva, sunce se počelo probijati kroz oblake i vidjeli smo sunce. Tog trenutka kiša je padala kao kad otvorite slavinu u svojoj kući. Pljusak! A onda je odjednom kiša prestala. Sunce je počelo prelaziti s jednog mjesta na drugo, mijenjajući boje u plavu, žutu… sve boje. Tada vidjesmo kako sunce ide prema djeci, prema drvetu. Svi su uzvikivali i svi smo se jako bojali. Neki su počeli otvoreno priznavati svoje grijehe pred svima. Čak me i majka zgrabila i privinula uza se te plačući govorila: Dominik, ovo je smak svijeta.”, ispričao je jedan od svjedoka, navodeći kako je u sunce mogao gledati bez boli u očima.
“Svi oko mene pravili su ogromnu buku. Zbog sve te buke, gledao sam u gomilu dok je sunce doslovno padalo. Mogao sam osjetiti njegovu toplinu dok mi se približavalo. U tom sam ga trenutku vidio kraj lijevog ramena. Bilo mi je na ramenu i mogao sam ga dodirnuti. Ljudi oko mene su se jako bojali i mislili su da je ovo kraj svijeta”, navodi i dodaje da je sunce zašlo među drveće gdje su bili vidioci, koji su se nakon nekoliko minuta ustali i okrenuli prema ljudima.
“Lucija je rekla da će sve biti u redu. Molite i molite ustrajno. Svakodnevno molite krunicu za grešnike širom svijeta, zbog svih uvreda kojima smo ga uvrijedili. Za nekoliko minuta, sunce se vratilo onako kako je i došlo. Čim se sunce vratilo na pravo mjesto, vjetar je počeo jako puhati, ali drveće se uopće nije micalo. Za svega nekoliko minuta tlo se osušilo, čak se i naša odjeća osušila koja je unatoč svemu ostala čista. Vjerovao sam. Pomislio sam: Ili sam poludio ili je ovo čudo, pravo čudo”, posvjedočio je baš kao i tisuće nazočnih, među kojima je bilo i skeptika koji su htjeli raskrinkati fenomen ukazanja, ali su nakon “čuda sunca” također svjedočili o izvanrednom događaju.
Kako je to izgledalo sa znanstvene strane opisao je dr. Gonçalo de Almeida Garrett, profesor prirodnih znanosti sa Sveučilišta Coimbra, koji je bio tada ondje, a njegovo svjedočanstvo prenio je njegov sin dr. José Almeida Garrett.
“Gledao sam mjesto ukazanja, u spokojnom, iako hladnom, očekivanju da se nešto dogodi, i sa sve manjom znatiželjom, jer je prošlo mnogo vremena bez ičega što bi pobudilo moju pozornost. Tada sam začuo uzvik tisuća glasova i vidio kako se mnoštvo odjednom okreće leđima i ramenima od točke prema kojoj je do sada usmjeravalo pažnju, i okreće se da gleda u nebo na suprotnoj strani”, opisao je dr. Garrett.
“Mora da je bilo skoro dva sata do po regularnom vremenu, a oko podneva sunce. Sunce je, nekoliko trenutaka prije, probilo debeli sloj oblaka koji su ga skrivali i zasjalo jasno i intenzivno. Okrenuo sam se prema magnetu koji kao da mi je privlačio sve oči i vidio ga kao disk s čisto izrezanim rubom, svjetleći i sjajan, ali koji nije povrijedio moje oči. Ne slažem se s usporedbom za koju sam čuo da je napravljena u Fátimi – onom dosadnom srebrnom disku. Bila je jasnija, bogatija, svjetlija boja, imala je nešto od sjaja bisera. Nije nimalo podsjećao na mjesec u vedroj noći jer su ga vidjeli i osjetili da je živo tijelo. Nije bio sferičan poput Mjeseca, niti je imao istu boju, ton ili sjenčanje. Izgledalo je poput ostakljenog kotača od sedefa. Nije se moglo zamijeniti ni sa suncem viđenim kroz maglu (jer u to vrijeme nije bilo magle), jer nije bilo neprozirno, raspršeno ili prekriveno velom. U Fátimi je davao svjetlost i toplinu te se pojavio jasno izrezan s dobro izraženim rubom”, navodi Garrett.
“Tijekom solarnog fenomena, koji sam upravo detaljno opisao, došlo je do promjena boje u atmosferi. Gledajući u sunce, primijetio sam da se sve okolo zamračuje. Prvo sam pogledao najbliže objekte, a zatim produžio pogled dalje do horizonta. Sve sam vidio u boji ametista (Ametist je prekrasan kristal, prepoznatljive ljubičaste boje). Objekti oko mene, nebo i atmosfera, bili su iste boje. Hrast u blizini bacio je sjenu ove boje na tlo. Bojeći se da patim od oštećenja mrežnice, nevjerojatno objašnjenje jer se u tom slučaju ne mogu vidjeti stvari ljubičaste boje, okrenuo sam se i zatvorio oči držeći ruke pred njima da presretnu svjetlost. I dalje okrenutih leđa, otvorio sam oči i vidio da je krajolik iste ljubičaste boje kao prije”, opisuje taj događaj Garrett i dodaje da „zapravo se sve, i blizu i daleko, promijenilo, poprimivši boju starog žutog damasta. Ljudi su izgledali kao da pate od žutice, a ja se sjećam osjećaja gledajući ih kako izgledaju tako ružno i neprivlačno. Moja vlastita ruka bila je iste boje. Sve pojave koje sam opisao promatrao sam u mirnom i spokojnom stanju uma, bez ikakvih emocionalnih smetnji. Na drugima je da ih tumače i objašnjavaju.” (D. Pavičić)
