Za Kristovo uskrsnuće teolozi kažu kako je stvaran događaj koji je imao povijesno potvrđena očitovanja, jer u apostoli dali svjedočanstva o onome što su vidjeli i čuli. Sveti Pavao piše Korinćanima da im je “predao najprije ono što sam i sam primio: da je Krist, u skladu s Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, u skladu s Pismima, uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici”.
No skeptici postavljaju pitanje odakle potječe tvrdnja da je Isus uskrsnuo, odnosno je li to manipulacija stvarnosti koja je imala izvanredan odjek u ljudskoj povijesti ili je činjenica toliko iznenađujuća i neočekivana sada kao i onda njegovim zapanjenim učenicima? Teolozi kažu kako se na ta pitanja razumsko rješenje može naći ako se istraži koja su bila ondašnja vjerovanja ljudi o životu poslije smrti i da se procijeni može li ideja o uskrsnuću biti logična pojava u njihovu načinu razmišljanja.
- Za početak, u grčkom svijetu postoje reference za život poslije smrti, ali s jedinstvenim karakteristikama. Had, ponavljajući motiv još od Homerovih epova, boravište je smrti, svijeta sjena koji je kao nejasno sjećanje u prebivalištu živih. Ali Homer nikad nije pomišljao da je u stvarnosti moguć povratak iz Hada. Platon je iz drugačije perspektive nagađao o reinkarnaciji, ali nije mislio na oživljavanje jednom mrtvog tijela kao o nečem stvarnom. Naime, iako je ponekad govorio o životu poslije smrti, nikada mu nije došla na pamet ideja o uskrsnuću, odnosno o povratku tijela bilo kojeg pojedinca u život na ovome svijetu – objašnjava tim teologa sa sveučilišta Navarra, dodajući kao je u židovstvu to razmišljanje dijelom zajedničko i dijelom drugačije.
– Sheol o kojem govori Stari zavjet i drugi stari židovski tekstovi ne razlikuje se mnogo od Homerova Hada. Tu su ljudi kao uspavani. Ali za razliku od grčkog shvaćanja, postoje otvorena vrata za nadu. Gospodin je jedini Bog, kako živih tako i mrtvih. Sa snagom u svijetu i u podzemlju. Moguća je pobjeda nad smrću. U židovskoj tradiciji tako postoje neka vjerovanja u uskrsnuće, barem za neke. Također, očekuje se dolazak Mesije, ali oba događaja ne pojavljuju se povezano. Za bilo kojeg Židova, Isusova suvremenika, barem u početku dva su teološka pitanja koja se kreću u vrlo različitim područjima. Vjeruje se da će Mesija pobijediti protivnike Boga. Obnoviti u cijelom svom sjaju i čistoći kult Hrama. Uspostaviti vladavinu Boga nad svijetom, ali nikad se nije zamišljalo da će uskrsnuti nakon smrti. To nije nešto što bi prolazilo kroz maštu pobožnog i učenog Židova – kažu teolozi, dodajući da je pritom nezamislivo ukrasti tijelo i izmisliti laž da je uskrsnuo kao dokaz da je Mesija.
– Na dan Duhova, kako je navedeno u Djelima apostolskim, Petar kaže: “Bog ga je uskrisio, oslobodivši ga od lanaca smrti” i kao posljedica zaključuje: “Neka sav dom Izraelov sa sigurnošću spozna da je Bog učinio i Gospodinom i Mesijom tog Isusa koga ste vi razapeli” – kažu teolozi, dodajući da objašnjenje za takve izjave je da su apostoli vidjeli nešto što nikako nisu mogli zamisliti i da su unatoč svojoj zbunjenosti i izrugivanju, za koje su s pravom očekivali da će uslijediti, smatrali svojom dužnošću to svjedočiti.
Najiscrpnije odgovore o uskrsnuću tijela daje Katekizam Katoličke crkve, koji kaže da “uskrsnuće tijela” znači da poslije smrti neće živjeti samo duša nego da će i naša “smrtna tijela” oživjeti. – Vjerovanje u uskrsnuće mrtvih bilo je bitna sastojnica kršćanske vjere od početka. “Uvjerenje je kršćana: uskrsnuće mrtvih; vjerujući to, jesmo (to što jesmo)”: (…) kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo! Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih – citira Katekizam Prvu poslanicu sv. Pavla Korinćanima, objašnjavajući kako je Bog uskrsnuće mrtvih postupno objašnjavao svome narodu te da se nada u tjelesno uskrsnuće mrtvih nametnula kao unutarnja posljedica vjere u Boga stvoritelja čitava čovjeka, s dušom i tijelom.
– Stvoritelj neba i zemlje jest i onaj koji vjerno drži svoj savez s Abrahamom i njegovim potomstvom. Pod tim dvostrukim vidikom počet će se izražavati vjera u uskrsnuće. U svojim kušnjama mučenici Makabejci priznaju: Kralj svijeta će nas, “zato što umiremo za njegove zakone, uskrisiti na život vječni” (2 Mak 7,9). “Blago onom koji umire od ruke ljudi, u čvrstoj nadi koju ima od Boga: da će ga Bog uskrisiti” – objašnjava Katekizam, navodeći kako su se farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali uskrsnuću, dok ga sam Isus ga čvrsto naučava.
Još više od toga, kaže Katekihzam, jer Isus vjeru u uskrsnuće povezuje sa svojom osobom: “Ja sam uskrsnuće i život (…)” – Sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali i koji budu blagovali njegovo tijelo i pili njegovu krv. Već odsada on za to daje znak i zalog vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori kao o “znaku Jone”, o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti – uči Crkva i objašnjava da biti Kristov svjedok, zapravo, znači biti “svjedok njegova uskrsnuća”, jedan od onih koji su “s njime pošto uskrsnu od mrtvih zajedno jeli i pili”.
– Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrsnulim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu – naučava Katolička crkva, s time da je svjesna da je kršćanska vjera u uskrsnuće otpočetka nailazila na neshvaćanja i protivljenja, pa upravo kroz Katekizam na sažet i precizan način odgovara na pitanja što znači uskrsnuti, tko će i kako uskrsnuti. – Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada, dok mu duša ide u susret Bogu, čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoću povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća – odgovara Crkva na pitanje što znači uskrsnuti, dok na pitanje tko će uskrsnuti kaže da će to biti svi ljudi koji su umrli, odnosno oni “koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude”.
Pritom će uskrsnuti vlastitim tijelom poput Krista, no ono će biti preobraženo u slavno tijelo, “tijelo duhovno”. – Ali, reći će netko: Kako uskrsavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći? To ‘kako’ nadilazi našu maštu i naše shvaćanje; možemo ga dokučiti samo vjerom. Ali već sudjelovanje u euharistiji daje nam predokus preobraženja našega tijela po Kristu: jednako kao što kruh, koji je od zemlje, pošto primi Božje posvećenje, nije više običan kruh, nego euharistija, sastavljena od dvoga: od zemaljskog i od nebeskog; tako i naša tijela, kada prime euharistiju, u sebi nose klicu uskrsnuća, nisu više pokvarljiva – naučava Crkva, dodajući da će se uskrsnuće dogoditi u “posljednji dan”, tj. “na svršetku svijeta” i da je ono povezano duboko s drugim Kristovim dolaskom, kada će “sam Gospodin, na zapovijed, na glas arhanđelov, na zov trublje Božje sići s neba i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu”.
Crkva kaže da u u iščekivanju tog dana, tijelo i duša vjernika već sudjeluju u dostojanstvu “biti u Kristu”, pa odatle proizlazi dužnost poštivanja svoga tijela, ali i tijela drugih, posebno onih koji trpe, jer “tijelo pripada Gospodinu i Gospodin tijelu”. No, da se uskrsne s Kristom, treba s njime i umrijeti i u trenutku smrti duša se dijeli od tijela, pa će se sa svojim tijelom sjediniti u dan uskrsnuća mrtvih.
Smrt je kralj zemaljskog života, naučava Crkva, objašnjavajući da je ljudski život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo i kao kod svih živih bića na zemlji, smrt se javlja kao normalan svršetak života. Međutim, kao vjerodostojni tumač nauka Svetog pisma i Predaje, crkveno Učiteljstvo uči da je smrt ušla u svijet zbog ljudskog grijeha.
– Iako čovjek posjeduje smrtnu narav, Bog je odredio da ne umre. Smrt je dakle protivna naumu Boga Stvoritelja; ona je ušla u svijet kao posljedica grijeha. “Tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio”, postala je tako čovjekov “posljednji neprijatelj”, koji treba biti pobijeđen. I Isus, Sin Božji, podnio je smrt, svojstvenu ljudskom stanju. Ali, usprkos strahu pred njom, prihvatio ju je činom potpunog i slobodnog podlaganja volji Očevoj. Isusov je posluh promijenio prokletstvo smrti u blagoslov – navodi Katekizam, objašnjavajući da zahvaljujući Kristu kršćanska smrt ima pozitivan smisao. Štoviše, bitna novost kršćanske smrti je u tome što je kršćanin po krštenju sakramentalno već “umro s Kristom”, da bi živio novim životom, a ako pak umremo u milosti Kristovoj, fizička smrt dovršava to “umiranje s Kristom” te ispunja naše utjelovljenje u njega, u njegov otkupiteljski čin.
– U smrti Bog čovjeka zove k sebi. Zbog toga kršćanin može prema smrti osjetiti želju kakvu je iskusio sveti Pavao: “Želja mi je otići i s Kristom biti” i on može svoju smrt preobraziti u čin poslušnosti i ljubavi prema Ocu, po primjeru Kristovu. Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu. Kada završi “jedini tijek našeg zemaljskog života”, više se nećemo vratiti da živimo druge zemaljske živote. Ljudi samo jednom umiru. Poslije smrti nema “ponovnog rađanja” (“reinkarnacije”) – uči Crkva o uskrsnuću i potiče vjernike da se pripreme za čas smrti, moleći Majku Božju da iz zagovara “na času smrti naše”, živeći zapravo tako da se u svakom trenutku ponašaju tako kao da će danas umrijeti. Čiste savjesti i bez grijeha, kako bi po uskrslom Kristu baštinili život vječni.
Jedan od opipljivih dokaza Kristova uskrsnuća je pokrov u koji je bilo zamotano njegovo tijelo nakon uskrsnuća, poznatije kao “Torinsko platno”, a koje je predmet višegodišnjeg znanstvenog pročavanja. Talijanski znanstvenik Gino Zaninotti tako je na temelju analize toga platna i evanđeoskih tekstova rekonstruirao način na koji su pokopali Isusa, kako je objavljeno u knjizi “Svjedoci otajstva – istraga o Kristovim relikvijama”, koja je izašla prije nekoliko godina u nakladi splitskog Verbuma.
Zaninotti je posebnu pažnju posvetio načinu na koji je Kristovo tijelo bilo omotano pogrebnim platnom te načinu na koji je ono izašlo iz te “kukuljice” od tkanine. Po mišljenju fizičara, trodimenzionalni odraz ljudskog lika na platnu nastao je kao “rezultat tajanstvene eksplozije energije unutar ‘kukuljice'” i upravo je ta energetska erupcija uzrokovala nešto nalik na “spaljivanje” površine vlakana na način da je te tragove nemoguće ukloniti ili na bilo koji način oprati s platna. Na temelju analize mrlja krvi na platnu te poznavanju procesa zgrušavanja krvi hematolozi su došli do zaključka da je tijelo mrtvoga muškarca u platno bilo zavijeno dva sata nakon smrti, ali u njemu nije bilo dulje od 36 sati, jer iza sebe nije ostavilo nikakve tragove posmrtnog raspadanja. Znanstvenici su, pregledavajući platno, utvrdili kako je u trenutku erupcije radijacije energije koja je stvorila lik na platnu tijelo prošlo kroz lanenu tkaninu pritom ne narušavajući njezinu strukturu. Kao posljedica toga, kada je tijelo izašlo iz nje, “kukuljica” kao da se ispuhala i pala prema dolje.
Prizor da u grobu nema tijela navode Matej, Marko i Luka u svome evanđelju, dok Ivan upravo izvješćuje o spomenutom prizoru da je odjeća bila “složena”, tj. ostavljena tako kao da je tijelo iz nje iščeznulo. U prazan grob prvo je ušao Šimun Petar, koji je ugledao “povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu”. Upravo je taj prizor nezgužvanih pogrebnih plahti začudio Ivana, koji je došao s Petrom, koji “vidje i povjerova”. Dakako, znanost još uvijek nije u stanju reći kakva je to sila stvorila tu nevjerojatnu erupciju energije.
Mikroskopskim pretragama platna znanstvenici su otkrili daje lik na platnu nastao kao posljedica oksidacije i dehidracije vlakana u površinskim nitima platna, koje su prosječna promjera od 10 do 20 mikrona i maksimalne dubine od 125 mikrometara. Pritom nisu uspjeli otkriti sam razlog zbog kojega su vlakna požutjela i na taj način formirala lik. Najraširenija teorija je, kako donosi “Svjedoci otajstva”, ona po kojoj je otisak nastao kao posljedica kontakta tijela s tkaninom, pri čemu je „došlo do emitiranja plinova ili nekog oblika energije iz tijela“.
Dr. John Jackson, koji istražuje Torinsko platno od 1977. posebnu je pažnju obratio neobičnim karakteristikama lika, među kojima se izdvaja izvrsna rezolucija slike, nemogućnost raspoznavanja površinskog obojenja tkanine, molekularne transformacije tragova celuloze u platnu zahvaljujući kojima se održao otisak lika, jasnoća prednje strane obrisa u odnosu na relativnu udaljenost tijela od platna kojim je bilo omotano, nepostojanje otiska bokova tijela te položaj prednjeg dijela tijela na način koji odgovara osobi koja je u vertikalnu položaju.
Amerikanka Janice Bennet sažela je Jacksonovu teoriju da su “kao prvo, otisak tijela i mrlje krvi nastale iz izravna kontakta tkanine s ljudskim tijelom koje je bilo umotano u platno”. – Taj zaključak dolazi iz činjenice da je mrlje stvorila isključivo krv, dok otisnuti lik odgovara položaju ljudskog tijela polegnuta na leđa. Drugo, sila teže odigrala je važnu ulogu u nastajanja lika na platnu u smislu daje, što god to bilo što je proizvelo taj lik, to moglo učiniti samo držeći tijelo muškarca s platna u okomitu položaju. Na kraju treba dodati da je je platno, dok su na njemu nastajale mrlje krvi i otisak lika, bilo u dva različita položaja. Naime, pojedini otisnuti dijelovi tijela pomaknuti su u odnosu na mrlje krvi. Tako zaključujemo da su mrlje morale nastati na početku, kada je tijelo bilo tek omotano u platno. Međutim, dok je nastajao otisak lika, platno je najvjerojatnije palo tako da je otisak bočnih dijelova lica pomaknut za nekoliko centimetara u odnosu na ranije nastale mrlje krvi – tvrdi Bennet, što potvrđuje Jacsonovo mišljenje da je platno neko vrijeme omatalo ljudsko tijelo, a potom je naglo, iz neutvrđenih razloga, tijelo prestalo držati platno i ono je palo prema dolje. I u tome trenutku nastao je otisak na platnu.
Takva bi hipoteza, objašnjava se u “Svjedocima otajstva”, protumačila sve karakteristike platna, ali da pritom treba prihvatiti dvije pretpostavke: prvo, tijelo je u jednom trenutku moralo postati „transparentno“, što znači da bi kroz njega mogli proći fizički predmeti oko njega. Tada bi platno, bez oslonca materijalnog tijela koje ga je omatalo, palo prema dolje. Drugo, u tome trenutku platno bi moralo na neki način proći kroz tijelo što bi bilo uzrokom nastanka otiska na njemu. Jackson drži da bi takav fenomen bilo moguće protumačiti velikom količinom radijacije, što bi objasnilo visoku rezoluciju slike i njezinu trodimenzionalnost.
Premda nastanak otiska na platnu i dalje ostaje zagonetka za znanost, znanstvenici koji su istraživali platno zaključili su da je jedno od mogućih objašnjenja, koje je ujedno i najuvjerljivije, da je otisak nastao emanacijom nekoga oblika energije. Neki od njih izračunali su da je otisak na tkanini mogla uzrokovati radijacija od 1016 elektrona na četvorni centimetar. “Takva radijacija trebala bi biti emitirana vertikalno u odnosu na tijelo, ravnomjerno se rasporediti i potom ostati apsorbirana u zraku. Premda je napravljeno mnogo takvih testova, nikome nije uspjelo napraviti kopiju platna sa svim njegovim karakteristikama. Suvremena znanost jednostavno ne poznaje tehnološka sredstva kojima bi mogla izraditi reprodukciju ovoga izvanredna i jedinstvena predmeta”, zaključuju znanstvenici.
S “Torinskim platnom” podudara se i tzv. sudarion tj. pokrov iz Manoppella. Na grčkom “sudarion” označava pokrov ili veo koji se kod Židova i drugih naroda stavljao umrlima na lice, a koji se danas čuva u talijanskom gradu Manoppellu (Pescara) od 1638. u kapucinskoj crkvi te se vjeruje da nikako nije mogao nastati ljudskom rukom. Primjerice, na rupcu, izloženom iznad oltara, pri običnoj dnevnoj svjetlosti ne vidi se ništa, no kada se ga se obasja svjetlom, vidi se jasan ljudski lik. I to s obje strane platna! Hodočasnicima je zacijelo najzanimljiviji detalj jednoga manje i drugoga nešto više otvorena oka na licu, što znanstvenici tumače “buđenjem” upravo na ljudski način, jer čovjek ne otvara oba oka odjednom kad se budi, nego mu se u djeliću sekunde otvara prvo jedno, pa zatim drugo. U Manoppellu su napravili i maketu s kopijom Torinskoga platna, na kojoj se jasno vidi kako se lice jednog i drugoga pokrova gotovo savršeno preklapaju i čine jedinstven lik, koji se pripisuje samome Isusu Kristu. (D. Pavičić)
