Topla riječ, zagrljaj, prihvaćanje… malo je stvari koje su potrebne osobama s intelektualnim teškoćama. A što se tiče božićnih želja, niti po tom pitanju ne traže puno, barem ne ističu sebe u prvi plan. Žele da ne bude poplava, da živimo u miru, ljubavi, da se volimo…
S obzirom na to da većinu vremena provode s roditeljima, pretežito samohranim majkama, druženja su nešto što svima njima, pa i onima koji izgledaju da ne razumiju ništa, jako bitna i svima omame osmijeh na lice.
Već gotovo 11 godina druženja i izlete za osobe s teškoćama u razvoju, a moglo bi se za svih njih reći da su djeca, organiziraju roditelji iz Kluba svetog Franje. Broj djece se stalno povećava, ali i volontera… Razlikuju se od ostalih ustanova koje vode brigu o takvoj djeci, jer nisu udruga i za njih nema vikenda ili praznika, nego majke međusobno sve same organiziraju, bilo kada pa i onda kada je za njih to najvažnije, vikendima, preko praznika, ljetnog odmora… Najveća inicijativa za osnivanje Kluba krenula je od mame Viktorije, a kao produžetak iste vrste druženja koje je za njih svojevremeno organizirala bivša ravnateljica Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelena Brajša.
Viktorija isto ima dijete s poteškoćama u razvoju.. Laci ima 44 godine, pristupačan je, radostan, a obožava ministrirati i taj mu ‘posao’ izvrsno ide te ga produhovljava, a što je, kaže Viktorija, prenio i na nju koja je ranije bila praktični vjernik.
‘Isus nas ljubi s Križa. Isus je za nas uskrsnuo da dobijemo darove Duha svetoga. Bog nam daje ljubav, da opraštamo drugima.’ – neki su od citata Lacija koje s radošću ponavlja.
‘Djeca’ u Klubu koja se sastaju na druženju u rasponu su od 18 do najstarijeg od 70 godina.
Preko tjedna posjećuju druge udruge ili radionice, ali za razliku od ranijih vremena, smanjio se izbor, a posebno za one koji imaju pojačani oblik teškoća u razvoju.
Jedan od takvih je Franjo, s težim oblikom Down sindroma. Ali taj dečko od gotovo 36 godina pridobije srca svih volontera. Miran je, sjedi, živi u svom svijetu, tko zna što mu kroz glavu prolazi, ali kada mu je dobro omami mu se osmijeh na lice. Živi s majkom Milicom koja je znala u trudnoći da Franjo je bolestan, no bez obzira na pritisak i nagovaranja, pobačaj nikada nije bio opcija. Nakon što je rodila Franju, odmah je uslijedio otkaz na poslu, a nekoliko godina kasnije preminuo joj je i muž te je ostala sama s Franjom i kćeri. Rodbina se je s rođenjem Franje promijenila te svi dotadašnji bliski odnosi su nestali.. ‘Ako sam i negdje bila pozvana, rečeno je da Franju ostavim na čuvanju. To nisam željela, pa su stoga i odnosi se ohladili’.
Sada živi s Franjom, ali i kćer i zet su joj velika potpora. No svjesna je da Franjo čezne i za društvom, jer svako malo postavlja joj pitanje ‘Tko doći?’.
‘Preko tjedna je u jutarnjim satima u Centru za rehabilitaciju, ali i tamo više-manje sjedi, odnosno nema više osoba koja bi se jače posvetila njemu kao osobi, kao i ostalima, koji imaju teži oblik fizičkih i intelektualnih teškoća. Dakle, opcije pojačane brige za djecu poput mog Franje i sličnih su male. Nema aktivnosti, nema ljudi.. Nekada su ga vodili na izlete, više ne, uključen je bio u sportski program tj. plivanje, no toga više uopće nema, a za neke druge sportove on nije u mogućnosti sudjelovati. U Velikoj Gorici smo čuli da postoji taekwondo klub za osobe s teškoćama, no lista čekanja je velika i došli bi na red za 3 godine.’ , govori mama Milica.
Zato joj svako druženje poput onih u Klubu svetog Franje puno znače. Tu se radi s volonterima, igra, zabavlja, pleše.. pa iako malo toga Franjo može, radostan je, jer je u okruženju gdje je prihvaćen i voljen.
Druženja su pretežito dva puta mjesečno, u župi koja im to omogući, a njih se tada okupi 20-tak i uz volontere, ples, razgovor, igre… osjete da su ravnopravni i da postoji mjesto gdje i oni mogu iskazati svoje vještine.
Jer ima tu i osoba koja imaju slabiji oblik teškoća, ili osoba s autizmom, poput Ivana koji je dobio priliku raditi 3 puta na tjedan nakon završene škole. Još je njih nekoliko koji rade, pretežito slažu police u trgovinama koje su dale tu mogućnost i takvim osobama, a što im je dovoljno da se osjećaju ravnopravnije. Neki mogu i samostalno živjeti.
Ivan je završio ove godine srednju školu, tri puta na tjedan radi po 4 sata, a njegova majka Martina priča kako je bilo prihvatiti činjenicu da dijete nije isto poput ostalih.
‘Prvi znakovi primijetili su se s 2,5 godine. Zbog smrti moje majke koja se baš u to vrijeme dogodila, u početku sam negirala da se Ivan ponaša nešto drugačije, a onda sam postepeno počela prihvaćati… Danas mogu reći da je on na neki način poveznica naše obitelji i da s njim svakodnevno rastemo u ljubavi i strpljenju. Nismo za Ivana tražili asistenta u nastavi, bez obzira na preporuke, jer nismo željeli da se oslanja na nekoga, nego da svojim trudom ostvari rezultate. I to se pokazalo dobrom odlukom. Ivan je završio osnovnu, a zatim i bez problema srednju, ali privatnu školu, u koju se upisuje manji broj učenika što omogućava individualizirani pristup svakome od njih. Tijekom školovanja osjećao se prihvaćen od strane učenika i profesora, a to je za dijete poput njega bilo jako važno. Za razliku od neke druge djece s autizmom, Ivan je bio miran pod nastavom te nikada nije bilo problema s njegovim ponašanjem. Nakon završene škole uspio se i zaposliti na četiri sata, što je osnažilo njegovo samopouzdanje. A onda, svako druženje poput ovoga u Klubu sv. Franjo ili u Udruzi Puž dodatno mu daju osjećaj pripadnosti društvu.’ – kaže majka Martina.
Melita i Igor imaju divnu povezanost, a zajedno i pohađaju školu Nad lipom.
Željko povremeno čisti stanove, a uz svoju situaciju s veseljem govori kako često posjećuje roditelje u Domu za starije. Ističe kako mu nedostaju češća druženja, a isto potvrđuje i Ivana.
Zoran radi, kaže još malo pa će u mirovinu, a na posljednjem druženju Kluba proslavio je 62 godine. Najstariji sudionik druženja je Jozo, ima 70 godina…
Uz mane u govoru, pomole se, znaju i krunicu… A neki od njih, poput Latice, i svaku pjesmu.
‘Sretna sam što Klub postoji i što nam raste broj volontera. Mi majke smo se okupile kako bi same omogućile našoj djeci što kvalitetnije provedeno vrijeme. Jer nedostaje i ustanova i asistenata. A asistenti bi bili ključna poveznica prilagodbe naše djece na vrijeme kada nas jednog dana neće biti. To je ujedno i najteža tema za nas. Male su općenito aktivnosti za našu djecu, a posebno u vrijeme godišnjih, vikenda, praznika.., i posebno za djecu iznad 21 godine. Kako imamo volontere na druženjima i nama je dana mogućnost da u tom vremenu druženja se odmaknemo i zajedno popijemo kavu i razmijenimo iskustva. Volonterka Anita je s nama od prvog dana, a tu su i Dijana, Anamarija, Bernarda, Ema… Puno nam znači njihov angažman jer uvijek su tu kad zatreba, oslonac su nam i sigurnost, kaže mama Viktorija, koja je i najviše angažirana u omogućavanju boljih uvjeta za njihovu djecu.
Kroz godine povećavao se je i broj volontera.. Različitih su struka, ali ih povezuje jedna želja prema štićenicima – da znaju da su prihvaćeni, da ih se cijeni, da ima netko tko će ih saslušati, razgovarati, igrati se s njima…
Dijana je jedina od 8 studenata koji su prije šest godina došli upoznati se s radom Kluba. ‘Nisam odustala niti bih ikada, jer koliko ja pomognem svojim volontiranjem njima, tako oni mene čine sretnom i svaki puta nakon druženja odlazim ispunjena i sa smiješkom.’ Ima li čuđenja među kolegama, zašto volontira, kaže da ima, ponajprije zato jer mnogi imaju strah kako pristupiti osobama s poteškoćama u razvoju. ‘Recept je vrlo jednostavan. Zagrljaj, razgovor, igra…’ – kaže Dijana i dodaje da druženja za takve osobe nedostaje.
