Darko Pavičić
„Jesi li preživio?“, zabrinuto je nazvao urednik Nedjeljnog Večernjeg lista dan nakon što smo pogledali kontroverzni film „Konklava“, koji je nedavno stigao i u hrvatska kina, a prije toga već je podigao buru u Crkvi.
„Naravno da sam preživio, pa to je samo film“, glasio je odgovor. I doista, to je samo film. Kontroverzan, na nekim mjestima dubiozan, na nekima pak posve netočan, ali generalno gledajući običnim očima to je čak dobar film. Posebno u njegovom najvećem dijelu, kada ga prati usklađeni ritam zbivanja i ispreplitanja radnje sve dok se u posljednjoj trećini nije razgoropadio holivudski zloduh, unijevši nepotrebnu dozu akcije. I dakako, sami kraj, koji je najupitniji dio cijele priče.
No, krenimo redom. Što je to što bi moglo uznemiriti ili sablazniti nečiju čistu dušu koja se zatekne u „zaključanoj sobi“ (conclave, na latinskom) s kardinalima koji biraju novoga papu, tj. na mjestu na kojemu nitko nema pristupa osim kardinala izbornika iz Kardinalskog zbora. Odnosno, nekolicine osoblja koje ih poslužuje, ali poput njih polaže zakletvu o tajnosti, pod prijetnjom ekskomunikacije.
Na prvome mjestu, zacijelo, bile bi intrige, odnosno lobiranja između liberalnog i konzervativnog krila u Crkvi, kojega predstavljaju dobro profilirani likovi dvojice kardinala, između kojih balansira dekan Kardinalskog zbora, koji je i glavni lik filma, a u stvarnosti doista najodgovorniji za provođenje cijele procedure. Premda se to u filmu nigdje izravno ne govori, kardinali očigledno biraju nasljednika papi Franji, jer papa umire u svojem apartmanu u Domu sv. Marte, gdje odsjedaju i kardinali tijekom konklava. A ondje je od papa živio tj. živi samo Franjo, dok su ostali živjeli i umrli u Apostolskoj palači. Još jedna aluzija na Franju ona je kada dekan lomi pečat na papinskom apartmanu koji je nakon smrti zapečaćen (što, dakako, ne bi smio, ali u filmu nema granica) te netom prije nego će otkriti tajne koje će kompromitirati (zbog simonije) najjačeg kandidata, otvara ladicu noćnog ormarića do papina kreveta u kojoj se nalaze gumice. Pregršt gumica. Onih za zimnicu, odnosno, novine koje je Bergoglio dobivao u Buenos Airesu i uredno vraćao gumice dostavljaču novina, što je ovoga silno čudilo.
Dakle, filmski kardinali tobože biraju Franjina nasljednika, premda se to izrijekom nigdje ne govori. Ta činjenica otkriva kako se radi o miješanju fikcije i realnosti. „Konklave“ nisu dokumentarni, nego igrani tj. glumljeni film, pa zar onda treba povlačiti paralelu sa stvarnošću? Sigurno da. Jer se ne pojavljuju samo kao ekranizacija istoimenog romana Roberta Harrisa, nego dolaze u vrijeme kada je Franjin pontifikat u svojoj drugoj polovici (naprosto zbog godina života) te kada se u Crkvi bije iscrpljujuća bitka između liberalnog i konzervativnog krila, a sve u vrijeme dok se izvana nameću novi standardi u duhu rodne ideologije i woke pokreta na globalnoj razini.
Sve se to preslikava i na ove naše filmske konklave, gdje u srazu liberala i konzervativaca iskrsava iznebuha iskrsava posve čudan lik u naličju kardinala „in pectore“ iz Kabula. Kardinale „in pectore“ (u srcu) imenuju pape kada ih zbog njihove sigurnosti ne smiju javno imenovati te njihovo imenovanje ostaje tajno sve do onog trenutka dok ga papa ne objavi. Odnosno, umre li papa, nikad se za njih ne bi trebalo doznati. I tu film pada na svojoj prvoj kontroverzi.
„Na konklavi se pojavio kardinal za kojega nitko nije znao da postoji. Donio je papinski dokument koji potvrđuje da ga je Papa kreirao kardinalom “in pectore”. Ovo je pogrešno. Naime, kad Papa kreira kardinalom nekoga “in pectore” (‘u srcu’, tj. ime mu ostaje tajno) onda se to nigdje ne dokumentira. Dotični kardinal nema nikakva kardinalska prava dok papa javno ne objavi njegovo ime. Kreiranje kardinala “in pectore” uglavnom se čini iz razloga što bi za njega osobno kardinalska služba mogla biti opasna. Primjer: služba u zemlji koja je neprijateljski nastrojena prema kršćanstvu. Problem u filmu: budući da je dotični kreiran kardinalom ‘in pectore’ a Papa nije javno objavio njegovo ime to znači da nije imao pravo sudjelovati u konklavi. Zadnja situacija u stvarnom svijetu bila je 2003. kada je Ivan Pavao II., kreirao nekoga kardinalom ‘in pectore’. Njegovo ime nije objavljeno, jer je Papa preminuo 2005.“, objasnio je na svojem Facebook profilu zadarski svećenik i crkveni pravnik don Marin Batur, koji upozorava na još jednu krupnu pogrešku, a koju bi, zacijelo, uočila najveća većina svećenika i dobar broj informiranih vjernika. Radi se o kršenju ispovjedne tajne.
Naime, kako veli vlč. Batur „kardinal Lawrence koji je dekan kardinalskog zbora za vrijeme ispovijedi jedne časne sestre saznao je kompromitirajuće informacije o jednom kardinalu koji je bio izgledni kandidat za postati papa. Dotičnog kardinala upozorio je da ne smije prihvatiti izbor, ali da nikomu neće reći o čemu se radi jer “mora čuvati ispovijednu tajnu”. Ovo je pogrešno. Kardinal Lawrence ne bi smio apsolutno nikomu otkriti što je časna rekla na ispovijedi pa čak niti osobi o kojoj se radi. U ovom slučaju kardinal Lawrence zapravo je povrijedio sakramentalni pečat i automatski upao u kaznu izopćenja iz Crkve“.
„Jasno, u filmu to tako nije prikazano“, veli Batur.
Tako, premda je film samo film, ovo važno skliznuće fikcije do ruba stvarnosti upućuje da ga treba gledati ne samo kao puko umjetničko djelo koje produkcijski puca na Oskara, nego i u njegovoj krhkosti i ambiciji da prikaže dio crkvenog života onakvim kakav on nije. Ulazeći ni manje ni više nego „iza brave“ tj. u konklave, o kojima se zna tek onoliko koliko je poneki kardinal želio ispričati nakon sudjelovanja u njima ili tek kroz pravila i konstitucije koje ih definiraju.
Američkog biskupa Roberta Barrona to je ponukalo da odmah po gledanju filma na društvenim mrežama savjetuje katolicima da „bježe glavom bez obzira od ovog filma“. Obrazložio je kako je crkvena hijerarhija prikazana kao leglo ambicije, korupcije i egoizma; konzervativna strana kardinalskog zbora oslikana je kao ksenofopski ekstremisti, dok su liberali predstavljeni kao narcisoidni spletkari.
Usred beznadne situacije „idealno rješenje“ koje nudi radnja filma je prihvaćanje progresivnog iskrivljavanja katoličke doktrine, stoga kardinalski zbor izabire novog papu Inocenta koji je zapravo: žena!
I tu je, zapravo, najveći problem. Upravo onaj kardinal „in pectore“, u srazu liberalne i konzervativne struje te posrnuća kompromitiranog najizglednijeg kandidata postaje novim papom. Međutim, on u sebi nosi i muška i ženska obilježja, što znači da je nakon Franje na redu papa-žena!
Na to pitanje interspolnosti (dvospolnosti) potaknuti filmom odmah su pokušali odgovoriti neki teolozi. Budući da je film prvo odgledan u SAD, na pitanje „zašto samo muškarci mogu postati svećenici?“ za Katoličku novinsku agenciju CNA, a prenosi Izvještajna katolička agencija IKA, odgovorio je vlč. Carter Griffin, rektor Sjemeništa sv. Ivana Pavla II. u Washingtonskoj nadbiskupiji:
„Postojan i nepromjenjiv nauk Crkve, opetovano naglašavan od nedavnih papa jest da Crkva u budućnosti neće i, zapravo, ne može mijenjati dosadašnji nauk o sakramentu svetoga reda. Prema apostolskom pismu sv. Ivana Pavla II. „Ordinatio Sacerdotalis“: „Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama te se ove odluke kao konačne moraju pridržavati svi vjernici Crkve.“
U listopadu 2013. papa Franjo potvrdio je da žene ne mogu postati svećenice ni đakonice, jer su sveti redovi određeni isključivo za muškarce.
Vlč. Griffin pojasnio je da ograničavanje svećeničkog ređenja samo na muškarce nije rezultat diskriminacije žena.
„Žene i muškarci stvoreni su na sliku i priliku Božju s jednakim dostojanstvom i razumom, slobodom i besmrtnim dušama. No, jednakost ne znači identične uloge – muškarci i žene imaju različite uloge u Crkvi, kao i u životu općenito. Iako Katolička Crkva ne može zarediti žene, postoje brojni načini na koji one mogu služiti u Katoličkoj Crkvi“, veli on i dodaje kako su sakramenti ustanovljeni od Krista kako bi kroz vidljive znakove mogli činiti njegovu milost prisutnom i učinkovitom. Pritom je svećeništvo vidljivi znak koji ukazuje na nevidljivu stvarnost prisutnosti Krista kao Zaručnika svoje Crkve“.
U svećeničkom ređenju, pojasnio je vlč. Griffin, čovjek se suobličuje Kristu na otajstven način, tako da Isus zaista postaje prisutan u svećeniku te kroz njegovo obavljanje svećeničke službe, a posebice u euharistiji, svećenik stoji na mjestu Krista koji kao zaručnik polaže život za svoju zaručnicu, Crkvu.
U središtu radnje filma „Konklava“ nalazi se slučaj kardinala izabranog za papu za kojeg je otkriveno da je zapravo biološka žena, rođena sa značajkama oba spola, odgajana kao muškarac te je za sebe vjerovala da je muškarac.
Prema statističkim procjenama, oko 1,7 % ljudi rođeno je s interspolnim značajkama, što znači da imaju reproduktivnu ili spolnu anatomiju koja ne odgovara tipičnim definicijama muškarca ili žene.
Katoličko stajalište o ovom fenomenu je da osobe s karakteristikama obaju spolova ne posjeduju „treći spol“ već pokazuju varijacije unutar muškog i ženskog spola. Svaki tretman kojem se takva osoba podvrgne treba imati za cilj obnavljanje tjelesnih funkcija koje su u skladu s temeljnim biološkim spolom osobe, a ne odabiranje različitog rodnog identiteta. Naša individualna i jedinstvena stvorenost kao muško ili žensko identificira nas kao muškarca ili ženu, a ne naši subjektivni osjećaji ili izbori.
Vlč. Carter Griffin objasnio je da je „stabilan, siguran i dobro uređen seksualni identitet muškarca nužan uvjet za svećeničku formaciju i ređenje. Biološka žena koja se predstavlja kao muškarac zapravo ne bi bila muškarac i stoga ne bi bila podobna za svećenstvo. Nijedan sustav nije savršen, ali ako potrebne mjere opreza shvatimo ozbiljno, bilo bi izuzetno teško da netko tko nije muškarac uđe u sjemenište pod lažnim izgovorom.“
Iako su interspolni slučajevi rijetki, prije nekoliko godina američki nadbiskup Jerome Listecky kao predsjednik Biskupskog nacionalnog odbora za kanonska pitanja upozorio je sve biskupe kako je odbor primio višestruka izvješća o ženama koje žive pod „transrodnim identitetom“ koje su primljene u neznanju u sjemeništa ili kuće za formaciju.
„Prije izlaska na balkon i predstavljanja svijetu kardinali saznaju da je dotični trebao u jednu kliniku na posebnu proceduru od koje je ipak odustao. Kad je pitan o čemu se tu radi priznao je da ima ženske organe; maternicu, jajnike… te da je iste kanio operacijom ukloniti ali je odustao od toga jer ‘ga je Bog takvog stvorio.’ Problem: film time završava. Ostaje upitnik što je s njegovom situacijom“, piše vlč. Batur i dodaje kako se pogreška sastoji upravo u tome što žene ne mogu biti izabrane za Papu.
„Naime, božanskim ustanovljenjem sakrament svetoga reda može se podijeliti isključivo muškarcima. Da bi netko bio papa mora bit muškarac, kršten i zaređen za biskupa. Izbor osobe koja nije muškarac prema samom božanskom ustanovljenju Kristove Crkve ne bi bio valjan, tj. ta osoba de facto ne bi bila papa. Prema filmu stječe se dojam da su kardinali u bezizlaznoj situaciji i da Crkva po prvi put u povijesti ima papu koji nije muškarac“, veli vlč. Batur i postavlja ključno pitanje za vjernike tj. trebaju li katolici gledati ovaj film?
„Meni su zanimljivi svi filmovi s crkvenom tematikom, a i ovaj je zapravo cijelo vrijeme držao pažnju. Neke pojave u filmu ispravno ocrtavaju probleme u Crkvi, a neke su komedija i/ili tragikomedija. Ne vidim to uvredljivim ili opasnim za katolike. Jednostavno, danas teško vidimo autentično katoličke i za duhovni rast izvrsne filmove iz crkvene tematike. Sve i jedan film o egzorcizmu je krcat teoloških pogrešaka pa ih ipak pogledamo iz radoznalosti. Film koji je samo film i služi za odmoriti mozak. Stvari koje potencira zapravo su ono što svjetovni duh želi vidjeti od Crkve“, veli don Marin Batur, pa smo i mi s tim dojmom izašli iz kina u zagrebačku vrevu. Tj. to je samo film i ničija vjera (ili nevjera) od njega ne bi trebala ni oslabiti ni ojačati.
