U Hrvatskoj danas, istodobno kad započinje svjetska premijera na engleskom jeziku, izlazi najnovija knjiga mega poznatog Jordana Petersona pod nazivom „Mi koji se hrvamo s Bogom“, u nakladi Verbuma iz Splita. A iz koje smo ekskluzivno dobili izvatke za objavu.
U knjizi „Mi koji se hrvamo s Bogom“ svjetski poznati klinički psiholog Jordan Peterson na neponovljiv nas način vodi kroz drevne priče o pobuni, trpljenju i pobjedama, a koje su oblikovale temelje zapadne civilizacije, navode iz Verbuma.
Oslanjajući se na psihologiju religije, mitologiju i filozofiju, on otkriva i tumači duboku mudrost biblijskih priča – objašnjavajući njihovu snagu da nas uravnoteže, nadahnu i ujedine te zašto je opasno zanemariti ih.
Adam i Eva i izvorni grijeh čovječanstva; pogubno nadmetanje Kajina i Abela; apokaliptična poplava u Noino doba, dramatična propast Kule babilonske; Abrahamova strašna pustolovina i epska priča o Mojsiju i Izraelcima; Jona zatočen u utrobi kita. Što bi takve drevne priče uopće mogle značiti? Koja i kakva sila stoji u pozadini njihova stvaranja? Kako su nam one tisućljećima pomagale da shvatimo svijet i same sebe? Kako nas još uvijek mogu voditi u našoj vječnoj potrazi za smislom, ciljem i svrhom?
Što znači „stvoren na sliku Božju“, pita se Peterson i odgovara:
„To znači da ljudski duh opstoji, u svojoj biti, na granici između reda i kaosa; da služi kao posrednik postajanja i bivanja; da oblikuje način na koji se nova stvarnost manifestira kada ono što je stara i zastarjela stvarnost vapi za otkupljenjem i obnovom…
Kako se kaos, mogućnost i dobrovoljno suočavanje s njima mogu shvatiti, u praktičnome smislu? Pogledajmo još jednom jutro. S čime se suočavate kada se probudite? Pogledajte još jednom što se objavljuje u teatru vaše svijesti dok se novi dan rađa; obećanje i opasnost narednih šesnaest budnih sati, još neoblikovana budućnost. Sadašnjost koja se razvija nije ni određena, a ni ograničena, konačno, prošlošću – ne i u kakvome jednostavnome i predvidivome smislu jer se i do-sada najstabilnija, najpredvidivija putanja može u trenu promijeniti i posve preokrenuti. Posljedično tome, ne možemo primijeniti skup determinističkih pravila i ići naprijed, čak ni načelno. Nijedan algoritam ne omogućava nam da bez greške izračunamo horizont budućnosti koji se mijenja – ne u svijetu koji nije, čak ni načelno, de- terministički.Umjesto toga smo pozvani da se suočimo s vječnim izazovom oblikovanja – u skladu sa svojom vizijom (koliko god ne- zrela ta vizija bila) – onim što još nije, ali bi još moglo biti. U svijetu smo usmjereni prema postajanju, prema onome što se mijenja i što se može promijeniti – dok se sve statično i nepromjenjivo predstavlja kao nevažno i nevidljivo, čak i samoj percepciji“.
(…)
„Mogao bih napraviti ovo; možda napravim ovo; trebao bih napraviti ovo: ovo mi je zanimljivo; ovo mi je naporno; stvari će ispasti loše, ako napravim ovo, a ne to, ili dobro, ako ovo, a ne ono“ – ovo je domena problema i brige koja se neprestano predstavlja svjesnosti i snažno utječe na nju. Možda se sa svim tim mogućnostima suočavate sa strahom jer su vam okolnosti previše kaotične – previše kompleksne za vaše sposobnosti (ili strahujete da je tako). Možda je to posljedica zle sudbine, ali je moguće i da je funkcija vaše vlastite nesposobnosti, ponosa, arogancije, sklonosti izbjegavanju i zavaravanju te, posljedično, ogorčenosti. Možda ste, nasuprot ovome, entuzijastični jer uočavate mogućnosti u pozitivnome smislu i moguć put prema njima. Možda je to zato što ste primjereno potaknuti da se suočite, suprotstavite i istražujete; da si postavljate izazove – i zato što ste tu odgovornost dobrovoljno preuzeli na sebe te je ona postala navika vaše pozornosti i djelovanja. Možda si, konačno, dopuštate prihvatiti taj izazov sve do točke straha, kako bi zabrinutost i entuzijazam bili savršeno usklađeni. U toj ste poziciji budni i na oprezu; pazite na probleme, ali pripravni ste ići naprijed; spremni odbijati udarce, napasti i plesati. To znači da ste optimalno pozicionirani – možete li biti u igri s horizontom budućnosti, uistinu vam dobro ide.
Horizont budućnosti, s kojim se tako susrećemo, ekvivalentan je kaosu mogućnosti koji postoji na početku vremena, prikazanu u početnim recima Knjige Postanka. Mi bacamo pogled na vode i dozivamo u postojanje, s pomoću svoje povezanosti s Logosom (istraživanjem, maštom, mišlju i govorom), nastanjiv svijet, dobar ili veoma dobar u točnome omjeru s preciznošću našega ciljanja. To je stalna manifestacija, u svakome od nas, božanske Riječi koja je stvorila kozmos na početku samoga vremena i prostora. To je prvotna biblijska karakterizacija duha onoga što je najviše; prvotna manifestacija duha jednoga Boga. Ovo je zadivljujuća ideja, revolucionarna ideja, ideja koja uređuje svijet, ideja koja rađa generacije – ideja koja je preduvjet za optimirani psihološki i društveni poredak. Upravo iz te pretpostavke naše implicitne pojedinačne vrijednosti – da ponovimo – izvodimo svoj beskonačan skup prirodnih prava (i, da ne zaboravimo, čemu smo toliko skloni, prirodne odgovornosti).
Prava i odgovornosti nisu nam dodijeljeni naknadno, u nekakvome procesu društvenoga ugovora – nije nam ih dala sveznajuća, sveprisutna i svemoćna država. Umjesto toga, oni su najdublji odraz onoga što dovodi do nastanka trajne države što je štiti od bez toga neizbježnoga pada u anakronizam, sljepoću, gigantizam i tiraniju. Ta prava i odgovornosti postoje od početka, poput Logosa, koji je njihov istinski izvor. Oni su aksiomatski; istinski temelj svega, uključujući i bilo koju moguću državu, koja bi uopće mogla utvrditi ikakva prava – ili ih uskratiti. Duh koji posreduje u postajanju i biva- nju stoga je prisutan od početka, u sadašnjosti, oblikuje budućnost i prebiva u nama ili nas čak karakterizira (samo ako to dopustimo). Mi „imamo svoja prava“. Zašto? Pogledajte sada ovo: tradicija, zakon – sve je to mrtvo, u nekome stvarnome smislu. Oni su tek ostaci prošlosti. Oni su ono što je već nepromjenjivo i nevidljivo dok težimo prema gore zbog te nepromjenjivosti. Oni su upravo ono što se može uzeti zdravo za gotovo, zaklonjeno svijesti zbog svoje predvidivosti. Za razliku od toga, budućnost koja se manifestira u sadašnjosti ono je što doziva svijest; potencijal budućnosti ono je što se objavljuje u teatru svijesti. To je vječno dotjecanje vode kaosa i života u mrtvo, ali nužno korito tradicionalne sigurnosti. Što – ili tko – upravlja tom budućnošću? Točka svijesti. Pojedinac. Vizionarska i pustolovna odvažnost pojedinačne duše. Istinski etičko stremljenje pojedinca. Pojedinačna sposobnost zamišljanja, pomišljanja i komuniciranja (a to su sve inačice intrinzičnoga Logosa). Upravo je suvereni pojedinac onaj koji oblikuje nedeterminiranu budućnost i potencijalno upravlja njome – ili, preciznije, svijest koja se manifestira u svakome pojedincu ona je koja njome upravlja“.
Društvo se može prilagoditi budućnosti u onoj mjeri u kojoj obraća pozornost na vizije i misli (Logos) svojih građana i prihvaća ih. Stoga oni koji vode moraju služiti i njegovati tu božansku indivi- dualnost; okupiti i ujediniti njezine probleme; prikupiti, stopiti i pre- nijeti njezine vizionarske potrebe i želje te preobraziti zakon, nužnu, ali mrtvu prošlost, u živu riječ koja pokazuje put. Istinski vođa, dakle, nužno gleda u bezdan – u patnju svojih građana; otkriva nekoć velike junake prošlosti koji trpe u podzemlju; prepoznaje, spašava i pomlađuje Oca koji vječno umire, uklapajući prošlost u sadašnjost, te daje novi život i viziju onome što je ranije uspostavljeno. Ovo je vječna priča, koja se već dogodila i događa se sada te će se događati zauvijek u bilo kojoj budućnosti koja se može nazvati ljudskom. To je ono što su stari Egipćani otkrili štovanjem boga Horusa, velikoga oka pozornosti, sile koja se suočava s kaosom i zlom te oživljava Ozirisa, boga države, koji slijepo trpi u podzemlju. Država bi se zaustavila, paralizirana time što je tek instancijacija mrtve prošlosti, kada se ne bi bavila vizijom i mišlju svojih trenutnih građana. Oduvijek je istinoljubivi pojedinac s vizijom – proročki promatrač i glas – onaj koji ustaje protiv stagnacije i tiranije. Čak i kako bi se održala i promicala, država se mora podrediti Logosu pojedinca.
Ovo nije tek ideologija; nije tek relativna istina. To je ono što mora biti primarno – istinski – kako se pakao ne bi pokazao. Upravo je poricanje i iskorjenjivanje Logosa pojedinca stvorilo tiranske totalitarne režime dvadesetoga stoljeća. Ni u kojemu se slučaju nismo izdigli iznad hedonističkih uzbuđenja i mahnitanja za moću pri takvim napastima. Ovo ne znači da oni koji prebivaju u sadašnjosti odjednom mogu raditi što žele: država možda jest ograničena svojom potrebom za stvarateljskom, obnoviteljskom i aktivnom vizijom pojedinca, ali jednako tako pojedinac mora svoju puku izoliranu i atomiziranu individualnost žrtvovati tradiciji koja sačinjava zrelost i koja nas ujedinjuje kao zajednicu.
U skladu s ovom vizijom, država ne dopušta svojim građanima njihovu slobodu. Država koja brani svakomu svojemu pojedinomu građaninu da obraća pozornost i da govori istinu okoštava – slobodu koja preostaje – vene i umire u napadaju samoporažavajućih i sve više demoralizirajućih laži. Ovo je pobjeda slična zlomu kraljevu bratu; mračnomu, ogorčenomu, egoističnomu stricu protjeranoga, ali istinskoga princa; i strašan događaj koji priprema teren za pošast, stagnaciju i nestanak same vode života. Ovo je istina koja nadilazi sve puke relativističke prigovore. Postoji nužno recipročna veza između države i građanina – i ne postoji način na koji je država nadređena iako pruža ono što je nužno statično i stabilno. Bez pojedinca – bez vas, ukratko; bez vas koji utjelovljujete prikladan etos, država bi se, na strašan način, zaustavila. Mi – ljudski rod, barem u svojemu najboljemu izdanju – utvrdili smo bolnim procesom poku- šaja i pogrešaka da ni tiranija ni ropstvo intrinzično nisu u redu jer postoje u kontrastu s ovim načelom. Tiranin potiskuje i istovremeno pokušava zamijeniti Logos, dok su porobljeni previše zastrašeni i lijeni – zapravo previše bez vjere i arogantni – kako bi učinili da se Logos očituje unutar njih. To potiskivanje i robovanje presuđuje i pojedincu i državi – i ne samo da „presuđuje“, ako se ta presuda shvati kao puka smrt, već umjesto toga doslovno stvara pakao, što u svojoj punoj pojavnosti može čak i smrt učiniti poželjnom.
Vjerujete li u svome srcu da ropstvo nije u redu? Vjerujete li iskreno da tiranija koja ustraje na ropstvu također nije u redu? Vjerujete li stoga u intrinzičnu božanskost pojedinca (duboku vrijednost pojedinca, tehnički, s obzirom na naše radne pretpostavke)? Kako drukčije uopće možete objasniti svoje neslaganje s tiraninom koji ima robove? Drugim riječima: iskreno je protivljenje prisili i sili, kao i slaboj ili hedonističkoj i nezreloj neodgovornosti koja omogućava prisilu i silu, čak i ako se tek osjeća ili nejasno naslućuje (naprimjer, osjećaj povrede koji proizvodi savjest), vjera, barem kao alternativa tiraniji i ropstvu. Daljnje pitanje, sada kada je ova definicija razjašnjena: Protivite li se ropstvu i tiraniji na temelju svojega uvjerenja dovoljno duboko da se držite onoga što vam stvarateljski Logos nalaže? Ili se umjesto toga kolebate, shvaćajući odgovornost kao pretešku, te tako napuštate istinsku pustolovinu i smisao u svome životu? Protivljenje kako porobljavanju tako i sili iskreno je uvjerenje, štoviše vjersko uvjerenje, kao stvar temeljnih načela. Vodili smo mnoge ratove oko toga je li aksiom božanske intrinzične vrijednosti pojedinoga muškarca i žene istinit ili ne – je li on duboko, temeljno i nearbitrarno istinit. Oni koji su se borili za slobodu načinili su mnoge žrtve kako bi iznijeli tu ideju; kako bi je postavili na najviše mjesto.
Ropstvo je naišlo na protivljenje, a zatim je temeljito i pomno iskorijenjeno u ime te iste istine – i to je učinjeno iz najdubljih vjerskih razloga – tvrdeći unatoč svim neposrednim dokazima (dokazima relativnoga bogatstva, moći i statusa, naprimjer) da je duša pojedinca potpuno i krajnje suverena, bez obzira na to koliko se činila niskom i isključenom; postulirajući da ta vrijednost nije viša, u konačnome smislu, za one koji su bogati i veliki, bez obzira na to koliko su bogati i naoko važni. Zahtjevnost ovakvoga shvaćanja ne bi se trebala podcijeniti. Ono se suprotstavlja najočitijim samorazumljivim činjenicama, kao što je ona da snaga može dominirati nad slabošću i činjenica očitih prednosti bogatstva nad siromaštvom.
„Ako mogu, zašto ne bih? Ako ja imam moć, zašto su oni koji mi se suprotstavljaju išta drugo nego vrijedni prijezira i slabi? Ako sam bogat, čak i zahvaljujući nasljedstvu, nije li to samo po sebi dokaz da me Bog (ili sudbina, ili priroda) više voli te stoga imam pravo na viši status, a na što ukazuju i dokazi?“ Ovo je svakako bila pretpostavka klasičnoga predjudeokršćanskoga svijeta i svakako je objava duha koji prožima većinu pojedinaca i društava danas.
Pod utjecajem duha sadržana u biblijskim tekstovima i tradicijama, mi na Zapadu shvatili smo da takav favoritizam i podjarmljivanje u svojoj osnovi nisu u redu; da oni krše neko božanski duboko načelo; da oni vrijeđaju ne samo neki princip racionalnosti ili suosjećanja nego upravo duh onoga što je samo veliko. Isto tako smo odlučili i da je tiranija nemoralna, bilo da se manifestira u psihi, obitelji, gradu ili državi; da se i sam kralj, bez obzira na svoju moć, mora nakloniti onome što je uistinu suvereno; i, što je još važnije, da postoji neka „nebeska stvarnost“ koja je zauvijek i istinski nadređena bilo kojemu zemaljskome ili svjetovnome vladaru, pa i eksplicitnu načelu ili zakonu. Bilo bi jako nepažljivo i opasno od nas da zaboravimo kako je impetus da to učinimo – da iskorijenimo ropstvo i tiraniju; da podvrgnemo vlast transcendentalno suverenomu – očito bio (a govorim povijesno jednako kao i psihološki) posljedica etosa uspostavljena u početnome, ali moćnome obliku na početku izvještaja u Knjizi Postanka.
Vjerujemo li da smo stvoreni, muškarac i žena jednako, na samu sliku Božju? Ako da, što to znači vjerovati? Ako ne, što vjerujemo umjesto toga – ili jednostavno ne vjerujemo ništa i trpimo posljedice toga koje izazivaju tjeskobu, proždiru nadu i destabiliziraju društvo? Uz prisutnost vjere u „Boga iznad nas“, kako izgledaju naši brakovi, obitelji, prijateljstva i društva – i kakvima se čine kada se nešto drugo postavi kao cilj ili temelj? Nije li tako da će tiranija ili ropstvo zavladati – i to odmah – na svim tim razinama (i jednako tako na razini intrapersonalnoga, psihološkoga ili duhovnoga) ako se ovaj zaglavni kamen odbaci? I da su tiranija i ropstvo također neizbježno povezani s dominacijom hedonističkoga hira i kratkotrajnoga, nezreloga i usko sebičnoga zadovoljenja želje koje ne predstavlja i ne može predstavljati bilo održivo samoostvarenje bilo produktivan, velikodušan i skladan poredak.”
Izvor: “Mi koji se hrvamo s Bogom”, Verbum, Split
