Rođen 1952. u Novalji na Pagu, don Boris je za svećenika zaređen 1979. Najprije je tri godine vršio službu duhovnog pomoćnika u Malom Lošinju te je potom, na vlastitu molbu, a s odobrenjem tadašnjega krčkog biskupa mons. Karmela Zazinovića, otišao u Dublin na misijsku pripravu i učenje engleskog jezika kako bi mogao djelovati u Zambiji koja je njegovom drugom domovinom od 1983., piše o hrvatskom mislionaru don Borisu Dabi Nedjelja.ba.
Stigao pomoćnik!
Kazao je kako ga slušanje ostalih misionara koji djeluju diljem svijeta uistinu nadahnjuje te uviđa koliko je svaka država nekako drugačija.
Želeći približiti prilike u Zambiji, spomenuo je kako je od 1983. uvijek u istoj biskupiji, ali ne na istom mjestu. „Tako da ću se ograničiti na zadnje razdoblje od 2020. do sada. Tada sam dobio pomoćnika na novoj misiji. Obično je moj posao otvaranje novih postaja koje uglavnom poslije postaju župe. A sad sam prvi put dobio pomoćnika i to mi je bila dobra prigoda da mogu krenuti dalje“, rekao je don Boris simpatično dodavši kako mu je lakše „započeti misiju“, nego iz nje otići jer početak misije je uvijek ispunjen jednom novom avanturom, nečim novim – novim početkom.
„Dođeš u nove krajeve, nema zgrada, nema crkve. Evo, to je jedan novi izazov. Ali barem ima stabala pa se tu onda počne“, uz osmijeh je dodao pa nastavio: „Tako da sam u 2020. konačno dobio pomoćnika kojega sam tražio, a biskup mi ga nije lako dao. Kaže ‘nemam svećenika’. A ja kažem ‘ja sam misionar i ja moram otići dalje’. Obično nailazim na jedan takav problem. Što je s jedne strane opravdano: biskup ima želju da svećenik bude i na misiji i na župi, a misionar zna da mora poći, da je to njemu zvanje – barem onako kako ga ja doživljavam. Tako da sam onda trebao naći zamjenika i pomoćnika – za ovu misiju Rdjoko i Narinda. I sad sam ga napokon dobio. Čim je stigao i nakon što sam bio s njim neko vrijeme dok se on tu malo uhoda – a to je bio mladi svećenik, znao sam: sad mi je došlo vrijeme da idem dalje.“
Lakše je započeti, nego otići
Ispričao je kako se tada sve više udaljavao od misije Rdjoko i Narinda i odlazio u novo područje koje se nalazilo između dvije velike afričke rijeke. „Rijeka Zambezi s jedne strane i s druge je rijeka koja čini granicu između Zambije i Angole. Taj prostor zauzima jedno 120 km. I to je postao novi izazov. Tu je bila jedna misija Sioma koju je od misionara preuzeo zambijski svećenik i on je dobro radio i radi i danas. Međutim, on je smatrao kako ne može odlaziti u područje koje je ruralno, a koje je veliko. Tako da nije tamo odlazio i nije bio u pastoralu. Misionaru je to najbolji izazov. Ja sam uz dozvolu biskupa, bez dekreta, ali s njegovom dozvolom krenuo u misiju, u postaju, u centar koji zove Sinjembela. Tu sam počeo s evangeliziranjem. Otišao sam tamo sa svojom ekipom i počeli smo posjećivati narod koji nas je lijepo primio. I od šatora, do kolibe, pa do kućice i do zdanja crkve. I ostalih stvari što uz to idu. Tako je počeo taj pastoral 2020. To je ukratko način na koji djelujem“, objasnio je don Boris.
Novi izazovi
U nastavku je kazao kako vjeruje i zna da se misionari u svom djelovanju susreću s različitim stanjima i različitim situacijama. „I onda se oni uvijek tome prilagode jer vole Boga, vole misiju, vole narod. A ja sam našao da je ovo način. I prema darovima koje mi je Bog dao, da mogu to i tako već raditi“, posvjedočio je misionar.
„Ja se nalazim u situaciji da uvijek počinjem iz početka. Otprilike osam do 10 godina mi je potrebno da završim ‘posao’ u jednom području. A budući da više nemam toliko vremena, jer godine idu, onda na ovom području koje mi je dano moram napraviti više od jednog centra.
Sada počinjemo u centru Mwanambao u župi Sinjembela. Što radimo u toj novoj misiji? Našli smo najprije da treba obnavljati stare zajednice koje su ranije osnovali misionari. A to su zajednice koje svećenici nisu posjećivali barem jedno 15 ili više godina. Zajednice su ostale žive, nisu ‘izumrle’. Ali budući da nisu primali sakramente, nije bilo posjeta svećenika, nije bilo redovitih pouka. Tako da su kao ‘zamrle’ bile: oni su živjeli, ali trebao je doći k njima svećenik i trebalo ih je obnavljati. Posao je bio na početku pronaći te zajednice koje su bile na tom području od 120 km dužine i u širinu koliko god si mogao otići. Najprije pronaći pa ih onda početi ‘oživljavati’ na takav način da se pomogne osnovati crkvena struktura, crkveno vijeće, da se vidi kako oni mole, da se katehizacija započne, i tako dalje.
A onda, jasno, na tom području trebalo je otvarati i nove zajednice jer je bilo još puno sela u koja Crkva još nije stigla. Naravno, svećenik misionar mora raditi s ekipom, paralelno s tim školujemo animatore i katehiste. Neke smo nazvali Parish Evangelizers. Oni imaju zadatak ići u sela i vidjeti ako je tu potrebna crkvena zajednica, onda oni s njima ostaju, donesu izvještaje i opet pošaljemo grupu k njima tako da se polako otvaraju nove zajednice“, dočarao je don Boris.
Bolji život
Osim toga tu su i poslovi oko gradnje, školovanja i zdravstva. „Glede gradnje, kad govorimo o tim crkvenim zajednicama, to se zovu postaje, outstations, neki ih zovu filijale – u njima su siromašni ljudi koji hoće, imaju volje napraviti kućicu, zgradu od laganog materijala, od gredica šumskih, od čega imaju… Osobito ako im dođe svećenik da vide kako se netko za njih brine.
Međutim, znamo da slamnata crkva neće trajati dugo, dvije-tri godine, i da bi ju trebalo mijenjati, a i prije toga prokišnjava, itd. Stoga imamo program gradnje tih kapelica. Bit će sretni ako im za kapelicu nabavimo metalni krov, a drugo će oni sve napraviti. Još ako im osiguramo majstora koji će to lijepo postaviti da sve bude u redu, to je super. Dok sam ja ovdje, gotovo svaki dan primam izvještaje kako oni rade i što rade, dosad je sve dobro prošlo“, rado je istaknuo misionar.
Kada je riječ o školovanju, kazao je kako ima puno djece i mladih koji žele u školu, ali ne mogu. „Program školarina dobro dođe, tako da se dosta njih moglo školovati. Glede škola, njih za sada još ne otvaramo jer vidimo da ipak država uspijeva imati osnovne škole.
Jasno, gdje god su ljudi, ima i bolesti, pa je potrebna i ambulanta, zdravstvena njega. Gdje god idemo, otvaraju se nove ambulante, trebaju nam bolnice jer moramo hodati daleko, daleko do neke bolnice. Tako da…i to je isto jedan izazov. No, uspjeli smo uz pomoć donatora iz Novalje izgraditi zdravstvenu ustanovu na kojoj su nam ljudi jako, beskrajno, zahvalni“, podijelio je s nama misionar don Boris u kojemu još ne vidimo ni naznaku gašenja misijskog žara koji ga je 1983. i doveo u drugu mu domovinu Zambiju, piše Josipa Prskalo za Katolički tjednik i Nedjelja.ba.
