Isusove „prijetnje” zapravo su već poznate slike, duboko ukorijenjene u Starom zavjetu: tamo nebeske sile predstavljaju nešto čvrsto, trajno i nepomično, no čak će i one biti uzdrmane kada Gospodin dođe kao sudac. O tome smo detaljnije slušali prije dvije nedjelje. Sve bi nas ovo trebalo podsjetiti da su naši ljudski oslonci (poput novca, karijere, društvenog položaja), koliko god nam se činili čvrstima i trajnima, pred Bogom ništavni i nestaju u trenu. Tako su proroci opisivali sudbinu moćnih poganskih naroda koji su tlačili izraelski narod (usp. Iz 13,10; 34,4; Ez 32,7s; Jl 2,10).

Svi su ti narodi imali neke svoje zemaljske oslonce, ali ih je Bog uništio. Možda je u određenom smislu dobro i otrežnjujuće to što se danas ponovno pojavljuju prijetnje rata i nuklearnog uništenja, ponajprije zato što se previše pouzdajemo u ideju da će nam spasenje doći od tehnologije i društvenog napretka, a ne od Boga.

Brojne slike iz današnjeg evanđeoskog ulomka podsjećaju nas na jednu naciju koja se također jako uzdala u svoju tehnologiju, idole i društveno uređenje, a Božji glas uporno odbijala – riječ je o Egiptu. Tada je Bog nad faraonom i egipatskim božanstvima izveo „znakove i čudesa” (Izl 7,3) i u svoj je zemlji nastao „veliki jauk” (Izl 11,6). Morski valovi potopili su egipatsku vojsku (usp. Izl 14,28), a Izraelci su vidjeli Boga gdje dolazi s velikom „moći” (Izl 14,31) i „slavom” (Izl 15,1). Okolne su narode, kada su čuli kako se Bog proslavio i čudesno izbavio svoj narod, spopale „muke”, „užas” i „strah” (Izl 15,14–16).

Današnji nam navještaj jednim dijelom govori o nevoljama koje će zadesiti poganske narode koji tlače Božji izabrani narod (usp. Lk 21,25; grč. riječ ethnos odnosi se na nežidove) pa ga stoga trebamo shvatiti kao radosnu vijest o konačnom dolasku istinske slobode. Na spomen posljednjih vremena ljudi se obično počnu brinuti i strahovati, ali Isus nam ne govori: „Kad se sve to stane zbivati, jao vama!” nego kaže: „Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.” (Lk 21,28).

Od čega me Isus otkupljuje?

Ovaj je izraz dobra misao vodilja za došašće: približuje se vaše otkupljenje. Od svih četiri Evanđelja, riječ otkupljenje pojavljuje se jedino ovdje. Ona je označavala plaćanje kojim se za roba kupovala sloboda od njegova vlasnika. Poslije je, u Pavlovim poslanicama, detaljnije razrađeno od čega nas to Isus otkupljuje: „iz vlasti tame” (Kol 1,13), „od robovanja pokvarljivosti” (Rim 8,21), od „grijeha” (Kol 1,14), na „otpuštenje prijestupâ” (Ef 1,7).

Ovo nisu puke teološke fraze, nego je riječ o vrlo konkretnoj stvarnosti. Robovanje grijehu jedno je od temeljnih životnih iskustava – svi ga osjećamo. Sjetimo se samo onih situacija kada smo odlučili uvesti neku promjenu u svoj život, ali smo naposljetku ipak posustali. Vrlo frustrirajuće iskustvo! Kao da smo robovi neke više sile: želimo činiti ono što je dobro, no na kraju činimo ono što je zlo (usp. Rim 7,14–25). Tako nam je lako donijeti dobre odluke poput: „Od ove ću godine redovito učiti” ili „Od sutra krećem na dijetu” ili „Nikada si više to neću dopustiti”, ali na kraju opet prevlada isti stari porok, strah ili obrazac lošeg ponašanja, često vrlo autodestruktivnog. Ponovno povrijedimo one do kojih nam je iznimno stalo ili pak povrijedimo sebe, svoje dostojanstvo i čast. Takvi su trenuci, nažalost, svima nama vrlo poznati. No ipak postoji izlaz iz tog začaranog kruga: „Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem!” (Rim 7,25), kaže sv. Pavao. Riječ otkupiti nužno uključuje transakciju – njezina je osnova glagol kupiti. Dakle, Isus je svojim životom platio cijenu moga života, moje slobode. To je Božja ponuda: ja ću umrijeti da bi ti napokon počeo živjeti. To je ono što nam se svakoga dana daje u svetoj misi – novi život.

Ipak, mnogi tu ponudu odbijaju i ne idu na misu. Ne dolaze k Isusu jer ne vide zašto bi: ili se zadovoljavaju svojim osrednjim životom ili ne vjeruju da se mogu izvući iz trenutnih životnih nevolja. No upravo se tu nalazi istinska božićna nada: u činjenici da dolazi netko tko će me osloboditi, ali ne samo od nekakvih vanjskih neprijatelja nego i od mene samoga koji sam često sâm sebi najveći neprijatelj. Isus to čini jer bolje od mene zna da sam stvoren za nešto više, da za mene postoji jedan drukčiji život – život u Božjoj blizini jer sam dijete nebeskoga Kralja. Iako mi u trenutačnoj životnoj situaciji to možda djeluje nestvarno, Bog zaista dolazi i uskoro će se sve promijeniti.

Bdijte!

Da, blizina Božića, Božjeg dolaska, uistinu je radosna vijest, ali i upozorenje da za njega moramo biti pripravni. Bog je po prorocima upozoravao da neće suditi samo poganske narode nego i Izraelce (usp. Am 8,9; Ez 33,31). Postoji još jedna, treća kategorija ljudi koji ne idu na misu. Oni su u neprilici u kojoj se svi pomalo prepoznajemo: to je stanje kada znamo što je za nas dobro, ali su nam srca otežala u zemaljskim brigama (usp. Lk 21,34). Toliko puta kažemo za molitvu: „Sada ne stignem, ali hoću”, no zapravo uvijek stignemo moliti, jer svaki dan ima 24 sata, samo je problem u tome što nam je nešto drugo u tim trenucima važnije. I mislimo da imamo vremena, a nemamo, jer Dan dolazi i zateći će nas nespremne (r. 34).

Zato svake godine prije Božića i Uskrsa Crkva pred nas stavlja milosna razdoblja u kojima svakoga ponaosob poziva da malo stane i razmisli: Kamo ide moj život? Kako ga živim? Jesam li ono što trebam biti? Namjerno od nas traži da se u nekoj mjeri odreknemo čak i onoga što je nužno za život (sna, hrane, aktivnosti…) kako bismo mogli podići pogled prema još važnijim, višim stvarnostima.

Zaključak

Stoga ne dopusti da ti i ovo došašće prođe u žurbi i rutini, bez promjene. Sve obaveze koje ganjaš neće nigdje nestati ako na tren zastaneš i posvetiš se onome što je uistinu važno. Od sutra kreni na zornice, nađi vremena za osobnu molitvu, ispovjedi se na vrijeme, dopusti nekom svecu da te nadahne, hodočasti do obližnje crkve ili svetišta… Došašće je poziv da napokon odbaciš okove koje toliko dugo nosiš a koji nikada ni nisu trebali biti tvoji. Stvoren si za nešto drugo i Bog ima drugi plan za tebe, ali trebaš odraditi svoj dio, trebaš donijeti čvrstu odluku i dati Bogu prostora da djeluje. Ako ne sada, kada?

Bog je potopio moćnu egipatsku vojsku, ali njegov se narod prije toga morao trgnuti i krenuti na put u nepoznato. Koliko si puta dosad odbio Božji poziv na obraćenje, nije li već dosta? Neka ovo došašće bude tvoj novi početak. Ako ne znaš kako to ostvariti, počni tako da svaki dan dođeš na zornicu i pričestiš se pa ćeš do Božića „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom” (Lk 21,27). Bog od tebe ne očekuje savršenstvo, ne traži da sve posložiš prije nego što stupiš pred njega, nego samo da mu se otvoriš. Stati pred Sina Čovječjega – to nije nešto što se događa u dalekoj budućnosti. On je već tu, čeka da mu se obratiš, i donijet će ti istinski mir i vječno spasenje.

Izvor: sagud.xyz