Posljednjih godina zamjetni su neki trendovi u Crkvi koji kao da prolaze „ispod radara“ javnosti, ne plijene pažnju i ne bodu u oči čak ni one koji u ime tobožnje sekularnosti vjeru žele izgurati iz javnog prostora. U adventu taj je trend vidljiv u zornicama, ranojutarnjim misama koje posljednjih godina postaju pravi hit i crkve su (barem one gradske i većih mjesta) pune puncate. Iz godine u godinu raste broj vjernika upravo na zornicama, koje su, primjerice, iščeznule u najvećem dijelu Europe i predstavljaju poseban oblik pobožnosti vjernoga naroda. Naime, zornice traže veliku disciplinu i tijela i uma i duha. Prije svega, valja rano ustati, znatno ranije nego u uobičajeno vrijeme. Zatim se urediti i pripremiti za izlazak u hladno i mračno zimsko jutro. U toj pripremi pažnja se ne usredotočuje, kao i inače, odmah na redoviti dnevni raspored i probleme, nego se čovjek fokusira na susret s mističnom stvarnosti, koja će mu se uskoro dogoditi, a „dnevni red“ će ga ionako pričekati. Dok se s duhovne strane, u naizgled uspavanoj duši, javlja snažno probuđenje, koje čak ne mora biti ni primjetno istoga jutra ili dana, nego tek nakon nekog vremena, kad adventsko vrijeme prođe.
Mnogi župnici svjedoče da na zornicama susreću župljane koji neredovito ili čak nikako ne dolaze na nedjeljne mise. Kakav je to paradoks samo Bog može znati! Zatim, okupljeni na zornici vidljivo su pospani, od svećenika koji služi liturgiju pa do zadnjeg vjernika, a najveće divljenje ide onima koji u zoru uspijevaju iz svega glasa pjevati adventske pjesme. Dakako, pritom su najglasniji oni s najmanje sluha. Ali nema veze, to kao da nikoga ne smeta. Neka zajednička radost koja prožima sve okupljene važnija je od mnoštva detalja, koji inače znaju dosađivati ili iritirati.
Rastući trend zornica ulazi u korpus one „nevidljive Crkve“, koja živi nekim svojim samozatajnim, ali snažnim životom, prolazeći „ispod radara“ svakodnevice, no očito brojna i snažna pulsira u svome biću. I to, doista, budi nadu za ovu zemlju. Ta nevidljiva vojska vjernih, koji će se s prvim titrajima dana, nakon duhovne okrjepe, razmiljeti po svojim radnim mjestima, tvornicama i uredima, noseći u sebi neku nadu koju je teško opisati običnim riječima. Ta nevidljiva Crkva, koja se budi prije svitanja i puni duhom još prije prvih dnevnih zraka, ima snage biti kvasac ovoj zemlji, jer se nikome ne nameće, ne ugrožava ga, ne majorizira i ne iskorištava. Ona je posve suprotna načelima današnjega svijeta, pa je on zato možda i ne vidi i prođe mu olako „ispod radara“, jer je zabavljen vlastitim sebičnostima, probitcima i samozadovoljštinama. Zato je važno zaroniti malo ispod blještave površine i ovogodišnjeg adventa, jer se ispod nje skriva veće blago od onoga oku vidljivome. Trendovi iz godine u godinu to pokazuju. Zornice su samo dio njih.
