S ovom nedjeljom tj. prvom nedjeljom došašća, ulazimo u novu crkvenu godinu. Očito je da se ta crkvena godina ne poklapa s građanskom, nego ima svoju logiku i svoj ritam. To nije ništa čudno. Osim ove, za komunikaciju svijeta važne, ustaljene kalendarske godine, mnogi narodi i mnogi pokreti imaju svoje nove godine, svoje nove početke i tijek vremena. Konačno i svaki od nas na određen način ima na svoj rođendan stanoviti početak svoje nove godine života. A crkvena godina je i kao takva duboko ukorijenjena u tradiciju kršćana od svojih početaka, pa čak seže i u Stari zavjet.
Liturgijska godina (ili crkvena godina) ima dva svečana vremenska kruga: božićni i vazmeni. Najstarija i izvorno jedina svetkovina u kršćanskoj godini je Uskrs, Pasha Gospodnja. Ona ima svoje korijene u pashalnoj svetkovini Staroga zavjeta. Izraelci su na pashalnu svetkovinu slavili svoje oslobođenje iz egipatskoga ropstva kao najveće spasiteljsko djelo svoga Boga. Sadržaj kršćanske svetkovine, što je hrvatski zovemo Vazam, je novo, puno veće oslobođenje koje je Krist zaslužio čitavom čovječanstvu svojom smrću i uskrsnućem. «Žrtvovano je naše vazmeno janje, Krist», piše apostol Pavao kršćanima Korinta (1 Kor 5,7). Svaki puta kad se kršćanska zajednica u euharistijskom slavlju spominje Kristove smrti i uskrsnuća, slavimo Uskrs. To kršćani čine na osobit način prvoga dana u tjednu, na dan Gospodnji. Svaka je nedjelja u stanovitom smislu Uskrs.
S blagdanima Isusove smrti i uskrsnuća o Uskrsu je povezano i sjećanje na njegovo uzašašće i na silazak Duha Svetoga. Već su vrlo rano, kao popratni blagdani Uskrsa, nastali blagdan Kristova uzašašća i duhovski blagdan. Oni slijede simboliku brojeva, kako nam je to zabilježeno u Djelima apostolskim. Kao priprava za Uskrs služi korizma, vrijeme obraćenja i obnove, šest tjedana prije Uskrsa (40 radnih dana). Tako vazmeni ciklus obuhvaća vremensko razdoblje od prve korizmene nedjelje (zapravo od Pepelnice, Čiste srijede) do Duhova. Uskrs nema u kalendaru uvijek isti datum: prema praksi Rimske crkve slavi se u nedjelju nakon prvoga proljetnog punog mjeseca (poštujući pritom stari židovski kalendar i biblijske propise).
Pored Uskrsa, koji je zasigurno središte i vrhunac liturgijske godine, nalazi se Božić kao drugi blagdan po važnosti, blagdan kad je Riječ Božja, druga božanska osoba, postala tijelo, blagdan kad pozdravljamo Isusa, Dijete rođeno od Djevice Marije i klanjamo mu se kao pravom Sinu Božjemu. Četiri nedjelje koje prethode Božiću zovu se nedjelje došašća (ili adventa). Drugi stožerni blagdan ovog božićnog vremena je blagdan Bogojavljenja (ili kod nas Sveta tri kralja). Time proširujemo i produbljujemo sadržaje i poruke Božića. Došašće je označavalo (a tako i Bogojavljenje), u vrijeme kad su nastali, dolazak Gospodara i Kralja Krista u njegovom drugom dolasku. Na Božić slavimo prvenstveno dolazak Gospodinov u siromaštvu i slabosti, tj. njegovo ljudsko rođenje; vrijeme došašća i blagdan Bogojavljenja sjećaju nas na dolazak Kristov u moći i slavi, kao što ga zajedno s Crkvom čekamo («Tvoj slavni dolazak iščekujemo!»). Zaključni blagdan božićnog ciklusa je nedjelja Krštenja Gospodinova. To je ujedno i početak liturgijskog vremena što ga nazivamo «kroz godinu».
Božićni i vazmeni ciklus zajedno s «nedjeljama kroz godinu», tzv. zelenim nedjeljama, tvore liturgijsku ili crkvenu godinu. Vlastiti sadržaj liturgijske godine – kao i smisao i sadržaj povijesti svijeta – jest sam Krist: uskrsnuli Gospodin, koji u svojoj Crkvi i sa svojom Crkvom prolazi putem tisućljeća. Tako nas sada vodi kroz ovo treće tiskućljeće kršćanstva. Smisao liturgijske godine i svekolikog liturgijskog događanja jest da bolje upoznamo Krista, shvatimo istinu njegova uskrsnuća i snagu njegove ljubavi i da se pripravimo za njegov drugi dolazak – na kraju vjekova.
