Crkva dopušta kremiranje, ali prednost daje ukopu tijela. Također, ne dopušta čuvanje pepela pokojnika kod kuće, a onima koji žele prosuti pepeo po prirodi uskratit će kršćanski sprovod… Pravila su to Svete Stolice u naputku Kongregacije za nauk vjere „Ad resurgendum cum Christo“ (Da bi se suuskrslo s Kristom) o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja. Naime, praksa kremiranja uvelike se proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vjerom Crkve.
Crkva, naime, „snažno preporučuje“ da se tijela preminulih pokapa na groblju ili na drugome svetom mjestu i ne dopušta stavove i obrede koji „uključuju pogrješna poimanja smrti, gdje se smrt shvaća bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao izbavljenje iz ‘tamnice’ tijela“, upozorava se u tom dokumentu, objašnjavajući kako pokop na grobljima ili na drugim svetim mjestima na prikladan način odgovara pobožnosti i poštivanju koje se duguje tijelima pokojnih vjernika, koji su po krštenju postali hram Duha Svetoga. K tome „pokapanje tijela potiče članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu na spomen i molitvu za pokojnike, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca“.
Međutim, kako postoje mjesta gdje se „iz higijenskih, ekonomskih ili društvenih razloga pribjegava spaljivanju tijelâ“, dokument kaže da „Crkva ne vidi doktrinarne razloge zbog kojih bi tu praksu zabranjivala budući da kremiranje pokojnikova tijela nema veze s njegovom dušom i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo te, stoga, ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ“. No, istodobno naglašava kako Crkva i dalje daje prednost pokapanju tijelâ, jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima. Spaljivanje nije zabranjeno, “osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku” i „Crkva kod takvoga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama, pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti“.
Dokument izričito navodi da se pepeo pokojnika mora čuvati na svetom mjestu, tj. groblju. S time da „samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete mjesnoga karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dati dopuštenje za čuvanje pepela u vlastitome domu“, koji „ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek zajamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja“.
„Da bi se izbjeglo svaku vrstu panteističke, naturalističke ili nihilističke dvosmislenosti, nije dopušteno prosipati pepeo u zrak, na tlo ili u vodu ili na neki drugi način, odnosno čuvati kremirani pepeo kao uspomenu na pokojnika, u komadima nakita ili drugim predmetima, imajući na umu da se za takva postupanja kao razlog izbora spaljivanja ne mogu navoditi higijenski, društveni ili ekonomski razlozi“, navodi dokument, dodajući da čak i da se radi o pokojnikovoj želji za tako nečim, Crkva će mu uskratiti kršćanski sprovod.
